Hrvatski reprezentativac Domagoj Vida nije samo vrhunski igrač već i veliki čovjek. Svoje emocije, kakove god one bile, nikad ne skriva, a goal.com/hr prenosi Vidine impresije nakon završetka Mundijala i spektakularnih dočeka diljem Hrvatske.
„Mi nismo osvojili zlato, ali naši navijači jesu.“
Domagoj Vida i dalje je pod dojmom od količine emocija, ali i velikog broja ljudi koje je dočekao Vatrene nakon povratka iz Rusije:
„Još mi je ovo sve nestvarno. Sretan sam da sam to doživio jer ovo rijetki dožive. Nitko od nas igrača nije imao riječi. U Rusiji smo dobivali poruke, pratili videa, no nismo mogli doživjeti tu atmosferu. Tek kad smo došli u Zagreb osjetili smo što smo napravili. Mi nismo osvojili zlato, ali naši navijači jesu. Oni su prvaci svijeta. Tko god je od stranih državljana ili medija stigao u Zagreb na doček, ne može ostati ravnodušan, mora biti ponosan na nas Hrvate. Mislim da bi svatko tko je bio na dočeku, ma otkud stigao, poželio biti Hrvat.“
Što se tiče puta od aerodroma do trga, Vida je bio neumoran:
„Ja sam pet sati mahao zastavom. Ma da je trajao dva dana, bio bih presretan. I da se nakon tih sedam sati vožnje i pjesme na Trgu trebala igrati utakmica, ja bih bio spreman. Vjerujte, toliko sam bio nabijen emocijama i nekom snagom da bih nakon svega toga mogao igrati 120 minuta za Hrvatsku. Jer kad vidim sve ove ljude… Nismo osvojili zlato, ali sretni smo i ponosni kad vidimo da smo ujedinili ljude, da svi dišu kao jedan. To je naša pobjeda. Piloti, vatrogasci, policajci, vozači, svi smo bili kao jedno. A to je onda najveća pobjeda.”
“Trebali smo biti svjetski prvaci…”
Zajedništvo koje su Vatreni imali u Rusiji Vida do sad nije doživio:
„I zato sam imao osjećaj da ćemo pobijediti. Eto, mislio sam da ćemo biti svjetski prvaci. Jer nikad nisam vidio ovakvo zajedništvo kao u Rusiji. Svih 22 smo bili kao jedan. Pa maseri, fizioterapeuti, doktori… Trebali ste vidjeti to zajedništvo. Mogao si bilo kome od njih u bilo kojem trenutku doći sa smiješkom, nikad im ništa nije bilo teško. I hvala im. Bio sam sa Subašićem kad se rasplakao zbog Hrvoja Ćustića, ali umalo sam se rasplakao i ja, jer sam se pored Sube osjećao kao da je bio i moj prijatelj. Jedan drugom smo čuvali leđa i zato sam mislio da ćemo biti prvaci. Ali, napustila nas je sreća i primili smo tri glupa gola. Trebali smo biti svjetski prvaci…”
Za izbornika Zlatka Dalića, Domagoj ima samo riječi hvale:
„Dalić nam je kao otac! Imam stvarno super odnos, teško mi je i opisati kakvu smo kemiju imali. Došao je u teškom trenutku i odmah smo kliknuli. Dignuo je reprezentaciju na još jedan viši nivo, čuo se s igračima nakon svake utakmice, zvao nas je, pitao kako smo, vidjelo se da se brine za sve nas… I zato smo došli u finale. Zato jer su dečki na klupi znali da moramo biti kao jedan. I bili smo. Ma uvijek smo davali sve od sebe, ali trebao nam je taj zalet. Ali, ništa ne bismo uspjeli bez naših navijača u domovini. Oni su nas vodili do finala. Španjolska, Brazil, Argentina, Njemačka, svi su bili kući i gledali nas u finalu. E, to je doživljaj.”
Na pitanje novinara je li imao kakav ritual u Rusiji, uoči utakmica, Vida priznaje:
„Nisam. Molio sam se u sobi svaki dan prije utakmice, prekrižio i to je to. Samo molitva, ništa drugo.”
Nakon spektakularnog dočeka na trgu, Vida se sa suigračima, u društvu najbližih uputio na večeru. Bila je to prilika za razmjenu dojmova te konačni rastanak:
„Otišli smo da se još jednom podružimo, da još malo prođemo sve one lijepe trenutke iz Rusije, čestitamo još jednom jedan drugom. I znate što? Već danas mi je jako glup osjećaj jer više nismo zajedno. Mi smo 50 dana bili zajedno, od jutra do sutra, bili smo kao braća i sad mi je žao što se rastajemo. Stvarno mi je žao.“
Na kraju, Vida se još jednom sjetio svih koji su sudjelovali na dočeku i priznao kako mu je poraz u finalu teško pao upravo zbog navijača:
„Eh, da, moram pohvaliti vatrogasce, policajce, vozače.. I oni su s nama slavili, mi smo im davali vodu, vidjelo se koliko i njima znači ovaj uspjeh. Bili smo svi kao jedno. Nije bilo razlike, policajac, igrač, navijač. A to je onda to. Svaka im čast. I navijačima koji su nas došli bodriti u Rusiju u situaciji kad je u državi kriza, kad plaće nisu visoke…I zato sam se na kraju finala rasplakao jer tim navijačima nismo uspjeli donijeti zlato.”