Od dvadeset klubova koji se trenutno natječu u Premier ligi, njih čak 16 vode treneri koji nisu iz Engleske! Prema trenutnom poretku klubova, prvih deset mjesta zauzimaju klubovi na čijim su klupama stranci. Antonio Conte, Claudio Ranieri, Jurgen Klopp, Pep Guardiola, Mauricio Pochettino i Slaven Bilić samo su neki su od stranaca koji svoj trenerski kruh zarađuju u Engleskoj. Usporedbe radi, prije dvadeset godina čak je 17 Engleza bilo na klupi engleskih prvoligaša!
Gdje su nestali engleski treneri? Je li moguće da kolijevka nogometa više ne rađa sposobne trenere?
Slavna prošlost
Davne 1912. William Garbutt na neki je način odlaskom u Genou upoznao Talijane s nogometom. Dvadesetih godina prošlog stoljeće isto je pošlo za rukom Fredu Pentlandu u Athletic Bilbaou dok je pedesetih Vic Buckingham položio temelj u, kasnije slavnoj, Ajaxovoj nogometnoj školi. I u godinama koje su uslijedile engleski su treneri bili traženi i cijenjeni. Bob Paisley, Brian Clough, Tony Barton, Terry Venables i Howard Kendall samo su dio niza velikana koji su vladali trenerskim klupama engleskih prvoligaša, ali i klubova diljem Europe. Danas je situacija uvelike izmijenjena.
Kako su engleski treneri izgubili na cijeni?
Prvi od razloga izostanka domaćih trenera na klupama engleskih prvoligaša je glad za zvučnim imenima. Engleska javnost, ali i uprave vole slavna, međunarodno poznata imena. Slavna imena momčadima pridaju dodatnu vrijednost – privlače gledatelje i medije, ali i sponzore. Na žalost, često se događa da prednost dobije slavno ime, unatoč tome što možda i ne opravdava kvalitetom. Neupitna je i činjenica da Englezi trenutno nemaju slavnih imena koja se bave trenerskim poslom.
Veliki priljev stranih igrača u Premiership za sobom automatski privlači i velik broj stranih trenera. Činjenica je i da je dobar dio engleskih klubova privatiziran i u stranom vlasništvu tako da je logično da uprave ne drže toliko do tradicije i do „guranja“ domaćih trenera. Primjerice, u Njemačkoj je situacija drugačija, od 18 prvoligaša, njih 12 na klupama ima Nijemce (13, ako u obzir uzmemo Niku Kovača koji je rođen i odrastao u Njemačkoj). Većina klubova je ondje u vlasništvu navijača (dioničara) pa je politika klubova uglavnom naklonjena domaćim trenerima.
Razloge slabe reputacije engleskih trenera, moguće je tražiti i u stavu trenera prema igraču i igri. Suvremenim je igračima, koji primaju milijunske iznose, teško naći izvor motivacije. Čini se da su treneri-stranci puno osjetljiviji na pojedinačne potrebe igrača i da više rade na stvaranju odnosa sa svakim od njih, nego na strogoj disciplini.
Engleskih trenera nema ni u ostatku Europe, većina ih radi u engleskim nižim ligama. Razlog tome jest izostanak uspjeha engleske nacionalne vrste. Već dvadesetak godina, Engleska ne ostvaruje očekivane rezultate na velikim smotrama što zasigurno utječe na ugled engleskog nogometa općenito pa tako i na potražnju za engleskim nogometnim stručnjacima.
Kakva je budućnost?
Problema s manjkom kvalitetnih trenera svjestan je i Engleski nogometni savez, The Football Association, ali i Udruženje engleskih trenera. Zajedničkim snagama, oni inzistiraju na ulaganjima u sportski menadžment i u sveučilišta koja ga provode. Programi koji se trenutno nude su vrhunski i stotine polaznika se trenutno educira na različitim engleskim visokim školama ne bi li stekli licence za obavljanje trenerskog posla. No je li to dovoljno? Može li se ovaj zanat naučiti ili se vrhunski trener jednostavno kao takav rađa?