Adio Splite! Marko Livaja uskoro bi mogao otići iz Hajduka

Hajduk je na terenu stabilan, bodovno živ, u utrci s Dinamom i s jasnim izgledima da proljeće dočeka u igri za naslov. No izvan travnjaka, ispod površine, raste priča koja je teža od svake tablice i svakog rezultata. Priča o Marku Livaji, kapetanu i simbolu. Licu jedne epohe Hajduka. Situacija koja se razvija posljednjih tjedana nije eksplodirala preko noći. Ona se kuhala tiho, kroz minute koje nisu dolazile, kroz klupu koja se ponavljala, kroz ulaske u završnicama utakmica, kroz govor tijela i šutnju koja često govori više od izjava. Gonzalo Garcia, trener s jasnim autoritetom i vlastitim principima, očito ne vidi Livaju kao neupitnog startera. I to je činjenica koju više nije moguće ignorirati.

Protiv Lokomotive, u utakmici u kojoj je Hajduk izgledao moćno, brzo i razigrano, Livaja je ušao tek u 84. minuti. Hajduk je već vodio, sve je funkcioniralo. A baš u tom trenutku pitanje je postalo glasnije nego ikad. Kako je moguće da zdrav, spreman, nominalni kapetan i godinama najbolji igrač lige čeka s klupe dok se momčad bori za vrh? Garcia formalno ne griješi. Trener bira sastav, on odgovara za rezultat. I rezultat ga zasad štiti. U razdoblju dok Livaja nije igrao ili je bio marginaliziran, Hajduk je osvajao bodove, igrao s većim intenzitetom i dobio novu energiju, to je činjenica. Ali isto tako je činjenica da ovo nije običan igrač, ovo je Marko Livaja. I takve situacije u Hajduku nikad nisu bile dugoročno stabilne.

Trener ima pravo, ali klub ima problem

Problem nije u jednoj utakmici, problem je u odnosu. Profesionalnom, hladnom, očito narušenom. Garcia, prema svemu što se može iščitati između redaka, nije zadovoljan Livajinim angažmanom na treninzima. Smatra da drugi daju više, da bolje usvajaju zahtjeve. To je legitimno, ali trenerov posao nije samo selekcija, nego i upravljanje. Izvlačenje maksimuma iz onih koji mogu donijeti razliku. A Livaja to i dalje može. Livaja, s druge strane, nije bez odgovornosti. Njegovo ponašanje nikad nije bilo bez rubova. Odbijanje ulaska na Rujevici, bez obzira na okolnosti, bila je greška. Velika, i ostavila je trag. No ne može se preko noći izbrisati četiri godine u kojima je nosio klub, zabijao kad nitko drugi nije, i bio jedina konstanta u kaosu. Dodatni sloj cijeloj priči daje ugovor, a on je možda i najosjetljiviji dio cijelog slučaja. Marko Livaja još uvijek nije produžio suradnju s Hajdukom, i to nije slučajno.

Ponuda koja mu je stavljena na stol značajno je niža od postojeće. Gotovo dva, neki tvrde i tri puta manja od aktualnog ugovora. A govorimo o igraču koji trenutno zarađuje preko milijun eura godišnje, možda i više, ovisno o bonusima. Na Bliskom istoku, u klubovima srednjeg ranga, Livaja bi bez problema mogao dobiti dvostruko, pa čak i trostruko više. Njegov agent Vincenzo Cavaliere za 24sata o tome nije govorio uvijeno. Naprotiv, bio je vrlo jasan. “Posao agenta je da svog igrača učini sretnim. Ako je Livaja sretan u Hajduku, moj je posao osigurati mu najbolje uvjete u Hajduku. Ako nije sretan, moj je posao pronaći sredinu u kojoj će biti sretan.” Nije to bila prijetnja, nego hladna realnost profesionalnog nogometa. Cavaliere je dodatno naglasio da Livaja nije i neće biti problem za Hajduk, ali da klub mora odlučiti kako dalje. Lopta je, dakle, jasno prebačena u dvorište Poljuda.

Zimska stanka kao trenutak istine za upravu Hajduka

U tom kontekstu ne može se ignorirati ni šira slika. Hrvatski nogomet već je vidio slične rezove. Ovog ljeta Zvonimir Boban je bez puno emocija rekao “adio” Bruni Petkoviću u Dinamu. Ikona kluba, najdraži igrač navijača, simbol jednog razdoblja. Boban je odlučio da ide dalje bez njega. Kratko, hladno, racionalno. Pitanje koje sada visi nad Poljudom glasi isto. Na čiju će stranu stati sportski direktor, predsjednik kluba, ali i ljudi koji imaju težinu poput Ivana Rakitića. I možda još važnije, na čiju će stranu stati navijači, koji su već sada vidljivo podijeljeni.

Zimska stanka dolazi u najgorem mogućem trenutku. Ovu situaciju nije moguće gurati pod tepih. Ući u proljeće s Livajom kao rotacijskim igračem nije održivo. Ni sportski, ni financijski, ni emotivno. Jednako tako, smjena trenera koji ima rezultate bila bi priznanje poraza klupske politike i još jedan korak u krug koji Hajduk već predugo vrti. Zato je ovo ispit za upravu, za Gorana Vučevića i Ivana Bilića. Ne smiju čekati da problem sam eskalira. Moraju sjesti, razgovarati i donijeti odluku u interesu kluba. Ne trenera, ne igrača. Kluba.