Silvio Berlusconi, po mnogima je posljednji nogometnio don. Bilo je to sad već davne 1986. godine kada je tad 50-godišnji Silvio odlučio kupiti Milan i od njega stvoriti najjači nogometni klub na svijetu. I uspio je, i to više puta…
Motivacija za ovaj tekst zaista nije bila potrebna, jer ne mogu vam dovoljno dočarati koliko sam ogorčen što moj najdraži klub već nekoliko godina ne igra glavnu ulogu u Europi. Pa čak ni u Italiji gdje već dvije sezone nije sposoban osvojiti mjesto koje vodi bar u Europsku ligu. A smiješi se još jedna sezona bez Europe… Za sve krivim isključivo jednog čovjeka, a on je Berlusconi.
Kako sam zavolio nogomet i otkud ljubav prema Milanu?
Jako dobro pitanje. Od malih nogu bio sam navučen na nogomet. Glavnu “krivnju” stavljam na Vatrene koji su 1998. godine osvojili broncu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Jako dobro se sjećam nekih utakmica iako sam imao nepunih 8 godina. To je bio tek početak, a onda sam počeo redovito čitati famozne Sportske novosti koje i danas s guštom pročitam. Obožavao sam vidjeti rezultate, tablice, različite analize i tekstove. Ljubav prema nogometu nastavila je s odrastanjem…
U osnovnoj školi sam se navukao, točnije u 7. razredu, na Championship Manager 03/04. Najveći gušt bio je igrati s nekim hrvatskim klubom pa od njega stvoriti respektabilni europski klub. Jako težak zadatak ali ne i nemoguć. Kasnije je stigao Football Manager kojeg i danas ponekad zaigram, ali trudim se sve manje i manje jer vidim da su mnogi postali totalni luđaci zbog te čudne ovisnosti. Sviđa mi se to što baš o svemu mogu odlučivati i to me privuklo. Zvuči slično kao Berlusconi, zar ne?
Što se tiče Milana, posebno sam se zapalio u 6-7. razredu. Bila je to ona sezona kad je Milan nakon penala slavio protiv Juventusa u finalu Lige prvaka. Svi oko mene imali su dresove Juventusa, a ja sam ipak postao Rossonero. Najviše sam zavolio “luđaka” Filippa Inzaghija zbog jednog jedinog razloga. Radi se o njegovom slavlju. Nisam mogao vjerovati da netko tako emotivno doživljava svoje pogotke. Bio je toliko lud da je znao i suigraču uzeti čisti pogodak, sve samo da on bude upisan u listu strijelaca. Takvu glad za golovima sam imao kroz osnovnu školu i volio sam zabijati golove više od ičega. Također sam volio legendarnog kapetana Maldinija koji mi je bio pojam pravog vođe. Kasnije je stigao Kaka kojeg sam ubrzo zavolio jer volim jednostavne nogometaše u tom ludom svijetu. I moram priznati da sam se osjećao slomljeno kad je otišao u Real Madrid 2009. godine!
Još jedna očajna sezona u nizu
Laži, laži i samo laži savršeno opisuju Milan nakon kobne 2012. godine. Čini mi se da u svakom tekstu vezanom za taj klub napišem kako je napravljena velika glupost kad su klub napustili Ibrahimović i Thiago Silva. To veliki klubovi ne rade! Klub je u sezoni 2012/13 zaista čudesno uspio izboriti treće mjesto koje ih je odvelo u play-off Lige prvaka. Dakle, sezona 2013/14 je posljednja u kojoj je Milan zaigrao europski nogomet. Nakon toga nisu bili sposobni izboriti ni Europsku ligu! A čini se kako će i ove sezone biti ista priča…
Neću se sad vraćati u vremena kad je Milan bio na tronu, ali treba napomenuti da su i tad napravljeni jako nelogični potezi. Pod tim mislim na 2007. godinu koja je bila vrhunska. Klub je na trenutke zaživio u sezoni 2010/11 samo zahvaljujući Zlatanu Ibrahimoviću i njegovoj sposobnosti da praktički sam vodi momčad do naslova u prvenstvu. Kasnije se ta euforija ugasila te kobne 2012. godine.
Zašto je do toga uopće došlo? Berlusconi i Galliani su često pilili kako Milan mora paziti na trošenje koje je ogromno. Mnogima su smanjivali plaće ili bi ih jednostavno pustili iz kluba za mizerne odštete. Umjesto toga dovodili su potrošene zvijezde ili sasvim nepoznate nogometaše, koji nisu dostojni kluba kao što je AC Milan. Tako je stvorena prosječna momčad koja nije sposobna završiti na mjestu koje vodi bar u Europsku ligu.
Navijači i dalje gutaju, uključujući i mene, velike laži iz uprave kako stižu bolja vremena. Silvio redovito melje kako je Milan najtrofejniji svjetski klub i kako je samo to važno, dok sadašnjost i budućnost izgledaju CRNO.
Vjerujem da će biti pokoji navijači koji se neće složiti s ovim, ali zar je tako teško biti realan kad je tvoj voljeni klub u pitanju? Po meni je ovo već peta izgubljena sezona. Ambicije uopće ne postoje, i dalje se dovode prosječni igrači izuzev par vrlo dobrih pojačanja i tužnog srca moram reći da je Milan danas samo dobri talijanski klub.
Kako dalje?
U uvodu sam napisao da motivacije za pisanje o problemima u klubu itekako ima. Ovog puta jako sam ljut zbog mizerno obavljenog zimskog prijelaznog roka. Vratili su 40-godišnjeg vratara Storarija! Na posudbu doveli rezervu Evertona, Gerarda Deulofeua. Iz Marseillea izvukli Lucasa Ocamposa, koji se baš ne može pohvaliti bajnom statistikom iako samo ima 22 godine. Navodno se od njega očekuju velike stvari.
Hoćete ljeto? Nepotrebno dali Fiorentini 800 tisuća eura za Matiasa Fernandeza koji je odigrao jedva 4 utakmice. Bacili 7.5 milijuna eura za Josea Sosu koji sigurno nije materijal za Milan. 26-godišnji Lapadula bio je najbolji strijelac druge lige pa u njemu očito vide novog Vardya. Za njega su dali 9 milijuna eura. Zabio je neke ključne golove pa ne mogu reći nešto loše za njega. Stoper iz Paragvaja, Gustavo Gomez, doveden je za 8.5 milijuna eura. Po prikazanom i nije se baš iskazao, ali ima 23 godine pa je vrijeme na njegovoj strani.
Prije nešto manje od mjesec dana napisao sam ovo. Naravno, sad se smijem samom sebi i pitam se kako sam to uopće mogao prenijeti na svoju stranicu. Hoćemo li uopće gledati film u kojem Milan daje za top igrača više od 30 milijuna eura? Posljednji pravi šoping dogodio se u ljeto 2015. godine ali je očajno napravljen. Spiskali su gotovo 90 milijuna eura. Jedino su zadovojili Bacca (30) i Romagnoli (25). Još mogu baciti Kučku (3), jer simpatični Slovak se bar trudi na terenu ako ništa. Ostali su itekako razočarali.
Dalje će klub krenuti kad potjera Berlusconija koji je pravi grobar Milana. Već deset godina slušamo same gluposti od tog čovjeka koji uporno živi u prošlosti. Srećom, ili ne, više ne može govoriti kako je Milana najtrofejniji svjetski klub na svijetu. Mislio sam da će ga dominacija Reala probuditi iz sna, ali ne. Počeo je lagati navijače kako će klub prodati Kinezima. I onda se tu odugovlačilo i sada ni sam ne znam na čemu je taj klub.
Zaključak
Nisam optimist. Nije mi se sviđala euforija koja se stvorila u navijačkom svijetu. Milan se dobro držao veći dio prvog dijela sezone, ali sad je stigao raspad koji se realno trebao očekivati. Danas je to momčad koja nema vođu, koja nema šampiona koji će napraviti razliku. Osjećam se jako loše kad vidim da je kapetan jedan Abate, koji je prosječan nogometaš, ili De Sciglio, koji je očito rasturen od prevelikog pritiska kojem je bio izložen od prvog dana.
Jesam, bio sam jako sretan zbog osvojenog talijanskog superkupa, ali tu sam vidio neke slabosti kod tih igrača. Možda i malo pretjerujem sad, ali mislim da su iz kluba malo preuveličali taj trofej. Slavili su kao da su osvojili Ligu prvaka, točno tako. Znate li koji je posljednji trofej osvojio Milan prije ovog talijanskog superkupa? Isti taj trofej, ali prije čak pet godina! Tad su bili prvaci pa su igrali s Interom koji je osvojio kup. A realno Milan ovo nije smio ni igrati ali smiješno pravilo im je to dopustilo. Juve je osvojio dvostruku krunu prošle sezone pa je Milan uletio jer su bili finalisti talijanskog kupa. Može li niže? Teško…
Moj dodatni pesimizam donosi ozljeda Bonaventure koji se u zadnjem porazu kod Udinesea teško ozljedio. Poznata stranica Milan Fans piše kako će s terena izbivati čak 3-4 mjeseca! To je preveliki udarac za Milan jer po meni je popularni “Jack” najbolji igrač u dresu Milana. Zabija, asistira, zna s loptom i pravi je igrač. Nisam puno očekivao od njega, a i stigao je kroz mala vrata.
I sad bacite pogled na tablicu. Rossoneri su od 8. kola pa sve do 16. kola bili na trećem mjestu, a onda je stigao pad. Upisali su tri poraza, dva remija i samo jednu pobjedu. Dovoljno da ispadneš iz pozicije za Europu. Trenutno su opet na ružnom sedmom mjestu koje ne vodi u Europu. Srećom, imaju utakmicu manje, a to je gostovanje kod Bologne. Milanezi su blagi favoriti u toj utakmici i pobjedom bi skočili na peto mjesto, ali to ćemo vidjeti u idućih deset dana. Iza leđa im se približila Fiorentina koja ima tri boda manje, ali također utakmicu manje.
Sva sreća pa je situacija u Kupu dosta jednostavna jer još samo nedostaje da pobjednik Kupa bude momčad koja je lošije rangirana od Milana u prvenstvu jer onda bi pobjednik Kupa išao direktno u grupnu fazu Europske lige. Danas četvrtfinale igraju Inter i Lazio, a sutra Roma i drugoligaš Cesena. U polufinalu su već Juventus i Napoli. Najidealniji scenariji je da u finalu zaigraju Juventus i Roma. Rimljani su veliki favoriti za mjesto u Ligi prvaka, ali opasno prijete Napoli i Inter.
Šta drugo reći nego da će biti pakleno u taboru velikana iz grada mode.
Kroz ova teška vremena dokazujem svoju lojalnost klubu. Nisam od onih koji će sad promijeniti boje jer nam ne ide. I dalje ću se veseliti svakoj pobjedi, ali želim da klub igra glavnu ulogu i europskom nogometu. Nažalost danas to toga dolazimo jedino novcem, jer priče kao Leicester City jako su rijetke…
Zato Silvio, hvala ti na mnogim ulaganjima u ovog velikana jer tvoj doprinos je ogroman, ali također ti hvala što si klub bacio na koljena. Ne podnosim laganje navijačima, a to se radi već godinama i zato je Milan prosječni talijanski klub… bit će bolje, valjda!
FORZA MILAN