Bayern, Real, Arsenal – nasuprot Dallasu, Comu i PSV-u. Tu sve počinje i završava.
Analiza utakmice Hrvatske i Engleske može se sažeti u samo jednu rečenicu. Ona otkriva gotovo sve razloge poraza. Koliko god ulazili u taktičke detalje, agresivnost, mehanizme i sustave igre ili individualne izvedbe, najviše govori činjenica u kojim klubovima igraju igrači , a napose ofenzivci Engleske, koliko golova i asistencija isporučuju po sezoni te u kakvom natjecateljskom okruženju svakodnevno treniraju i igraju. Hrvatska u tom segmentu jednostavno ne može parirati.
Iznenađenje da, sustavna konkurentnost ne
Hrvatska može iznenaditi svakoga. To smo dokazali kroz sve dosadašnje uspjehe na velikim natjecanjima, posebno u nokaut fazama gdje jedna utakmica često odlučuje sudbinu favorita. Međutim, dugoročno će Hrvatska imati sve više problema jer više nemamo igrače na apsolutnoj svjetskoj razini u najboljim igračkim godinama. Poglavito u napadačkom segmentu, a znamo koliko momčadi ovise o napadačima i golovima.
Imali smo Modrića u Real Madridu, Brozovića u Interu, Kovačića u Real Madridu, Mandžukića u Juventusu. Danas jednostavno nismo na toj razini. Zato sve analize, rasprave i stručna seciranja na kraju mogu stati u jednu usporedbu – usporedbu klubova u kojima igraju naši reprezentativci i onih u kojima igraju reprezentativci najjačih svjetskih selekcija.
Deficit koji traje godinama
Problem je poznat i nije nikakva tajna – Hrvatskoj nedostaje brzina na krilima i igrači koji konstantno i permanentno napadaju prostor iza protivničke obrane.
Imamo odlične vezne igrače, kreativce i playmakere poput Baturine, Petra Sučića, Fruka, Luke Sučića i niza drugih kvalitetnih veznjaka. No igrači koji mogu napraviti razliku u dubini i u 3 zoni jednostavno nisu tu.
Od Olića naovamo Hrvatska nije proizvela brzo krilo koje može izazvati paniku u obrani samom svojom brzinom. Perišić je godinama bio iznimka, ali s obzirom na godine više nije igrač koji konstantno prolazi kroz bok. Pašalić može napraviti ponešto u situacijama jedan na jedan, ali ni on nije igrač dubine. Tu zapravo dolazimo do srži problema.
Naš model igre temeljen na dugom posjedu i napadu na postavljenu obranu sve je teže provoditi u modernom nogometu. Obrane su organiziranije nego ikad, prostori su zatvoreni, a mi ne stvaramo dovoljan broj velikih prilika.
Svaki put kada vezni red kvalitetno izgradi napad i lopta dođe u završnu trećinu, Hrvatska se suočava s dobro postavljenim obrambenim blokovima koje je teško probiti bez igrača koji može stvoriti višak individualnom kvalitetom ili eksplozivnim ubrzanjem.
Nije slučajno da je PSG dvaput zaredom osvojio Ligu prvaka. Na krilima ima igrače koji fizičkom moći, brzinom i okomitim kretanjima konstantno otvaraju prostor. Posebno dolaze do izražaja kada protivnik ostavi i najmanji prostor za kontranapad ili polukontru.
To je segment u kojem Hrvatska već godinama zaostaje.
Gdje je propust?
Pitanje koje se samo nameće jest: je li struka u HNS-u svjesna tog deficita?
Ako jest – a mora biti – onda nije jasno zašto se u mlađim kategorijama sustavno ne traže i ne razvijaju igrači s upravo takvim karakteristikama. Ako znamo da nam nedostaju brzina, eksplozivnost i igrači koji napadaju prostor, logično bi bilo da se upravo na tome radi planski i dugoročno, čak i pod cijenu slabijih rezultata u mlađim uzrastima.
No Hrvatska već godinama nema zapaženije rezultate u mlađim kategorijama, a svaki plasman na veliko natjecanje često se predstavlja kao golemi uspjeh.
Istovremeno živimo na pronalasku igrača iz dijaspore i povremenim ad hoc rješenjima. To nije sustav. To je improvizacija.
A improvizacija rijetko stvara dugoročne rezultate.
Dalić radi ono što može
Pošteno je reći da Zlatko Dalić upravlja onime što ima na raspolaganju i da iz tog kadra izvlači maksimum. Sustav igre prilagođava kvalitetama igrača koje posjeduje, a ne onima koje bi želio imati.
No svi vidimo gdje su najveći nedostaci. I za njih ne može biti odgovoran izbornik.
Odgovornost leži na skautskoj službi, stručnim strukturama saveza i radu s mlađim kategorijama koje se, čini se, prečesto vrednuju kroz rezultat, a premalo kroz proizvodnju igrača za A reprezentaciju.
Zaključak koji se ne voli čuti
Ako se ništa sustavno ne promijeni, Hrvatska je vrlo vjerojatno blizu svog vrhunca.
Pred nama bi mogao uslijediti pad rezultata i kvalitete, a to nije pesimizam nego realna procjena. Gotovo svaka reprezentacija iz svjetskog vrha danas nam stvara ozbiljne probleme. Vidjeli smo to nedavno protiv Belgije, Francuske, a sada i protiv Engleske.
Reprezentaciji i stručnom stožeru, naravno, želimo uspjeh na ovom turniru. U nokaut fazi, uz malo sreće, zajedništva i pravi trenutak inspiracije, ništa nije nemoguće.
No poruka HNS-u i svima koji donose odluke trebala bi biti jasna: život na zaslugama Modrićeve, Mandžukićeve, Lovrenove i Brozovićeve generacije nije strategija.
Ako žele dobro hrvatskom nogometu u sljedećih deset ili petnaest godina, potrebni su konkretni, hrabri i sustavni potezi.
I to odmah!
Lijepo je putovati po Americi i svijetu te uživati u blagodatima nogometnog saveza. No što ćemo kad nas stigne nemar i nerad.
