DALIĆ OTVORIO DUŠU: “To mi je najteža odluka u karijeri…”

FOTO:

HRVATSKI izbornik Zlatko Dalić napisao je kolumnu za platformu The Coaches’ Voice (Trenerov glas) u kojoj se, prije svega, prisjetio Svjetskog prvenstva 2018. godine. Pisao je o putu Hrvatske do njega i atmosferi i načinu rada u hrvatskoj reprezentaciji tijekom natjecanja. Njegov tekst prenosimo u cijelosti.

Na mojoj prvoj konferenciji za medije kao izbornik Hrvatske 2017. godine rekao sam da ću podnijeti ostavku ako se ne uspijemo kvalificirati za Svjetsko prvenstvo sljedeće godine. Upravo sam se tako osjećao. Bila su samo dva dana prije utakmice s Ukrajinom, posljednjoj u kvalifikacijskoj skupini.

Da smo izgubili tu utakmicu, ispali bismo. Ipak, vjerovao sam u sebe i vjerovao sam u kvalitetu moje momčadi. Želio sam pokazati igračima da sam tu za njih – ne zbog sebe, svojeg ugovora ili novca, već da im pomognem postići velike stvari za koje su sposobni.

Voditi reprezentaciju je najveća čast za svakog trenera, tako da mi novac i ugovori tada nisu bili važni. Samo sam se želio plasirati na Svjetsko prvenstvo, jer je ta generacija igrača zaslužila još jednu priliku za veliki rezultat na velikom natjecanju. Otvorenom komunikacijom i s puno razgovora s igračima, kolektivno i individualno, brzo smo stvorili pozitivnu atmosferu u reprezentativnom kampu.

U nogometu je normalno da se osjećate potišteno nakon nekih negativnih rezultata. Kad sam preuzeo reprezentaciju uoči Ukrajine (prethodnik Ante Čačić pobijedio je samo u jednoj od prethodne četiri kvalifikacijske utakmice za Svjetsko prvenstvo), osjećao sam da momčad treba malo optimizma, pozitivnog razmišljanja i samopouzdanja.

Pokušao sam pokazati igračima da sam istinski vjerovao u njih i da, ako pokažu za što su sposobni, mogu postići velike stvari. Dva dana kasnije, pobijedili smo Ukrajinu i završili na drugom mjestu u skupini te se plasirali u dodatne kvalifikacije. Nešto više od devet mjeseci kasnije, igrali smo u prvom finalu Svjetskog prvenstva u povijesti Hrvatske.

Pobjeda nad Ukrajinom u važnoj kvalifikacijskoj utakmici bila je posebno značajna za nas, jer je velika hrvatska momčad kasnih 1990-ih morala napraviti istu stvar kao dio svog puta do trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu 1998. godine. To je bio vrlo važan djelić motivacije za naše igrače – pogotovo one starije, koji se sjećaju 1998. i Svjetskog prvenstva.

Mnogi igrači u više su navrata rekli kako su oduvijek sanjali vratiti se u Hrvatsku s velikog natjecanja i doživjeti doček hrvatski navijača nakon sjajnih rezultata. Sjetili su se kako je to bilo 1998. kada su se reprezentativci vratili u Hrvatsku s broncom.

To im je dalo samopouzdanje da mala zemlja poput Hrvatske može dogurati daleko na velikom turniru, ali i motivaciju da i sami iskuse tako nešto. Iskoristili smo to u svoju korist. Uvijek sam im ponavljao, kao i medijima, da doista vjerujem kako ova grupa može napraviti nešto slično u Rusiji. Pokušao sam to usaditi i u glave igrača.

Ipak, na turniru je Nikola Kalinić napustio momčad, nakon što je odbio ući kao zamjena u prvoj utakmici skupine protiv Nigerije. Bila je to najteža trenerska odluka u mojoj karijeri, jer sam cijenio Nikolinu kvalitetu i vjerovao sam da može doprinijeti momčadi tijekom turnira. Međutim, morao sam donijeti tu odluku jer on u tom trenutku nije bio spreman dati doprinos momčadi. O tome nisam htio previše govoriti tada, a neću ni sada. Detalji su nešto što bi trebalo ostati u svlačionici.

Igrači su mi bili jako važni tijekom cijelog turnira. Bio bih budala da nisam iskoristio njihovo znanje, iskustvo i nogometnu inteligenciju. Imali smo tada četiri igrača koji su osvojili Ligu prvaka – Luka Modrić četiri puta, Mateo Kovačić tri puta, Ivan Rakitić i Mario Mandžukić jednom. Još dvojica – Dejan Lovren i Ivan Perišić – osvojili su ga nakon Svjetskog prvenstva.

Dakle, imali smo igrače koji su igrali na najvećoj sceni, a koji su već imali dosta međunarodnog iskustva s Hrvatskom. Bilo mi je sasvim normalno da s njima puno razgovaram – ne samo da tražim njihovo mišljenje, već i da s njima raspravljam o našim protivnicima, našim snagama i slabostima.

Na primjer, sigurno je bilo korisno dobiti savjet od Rakitića o tome kako pokušati zadržati Lionela Messija kad smo igrali s Argentinom? Ili razgovarati s Vedranom Ćorlukom, koji je igrao za Lokomotiv iz Moskve, o momčadi Rusije. Svi smo znali da su konačne odluke moje, jer to je moj posao, ali sam doista cijenio njihovo iskustvo i znanje.

Cijelu kolumnu možete pročitati OVDJE.

Komentari

komentara

« Povratak