Danas bi slavio 42. rođendan: Žrtva nemara i oronule hrvatske infrastrukture
Njegova smrt najveće je upozorenje svima onima koji ne rade konkretne pomake na poboljšanju infrastrukture u Hrvatskoj
Priča o Hrvoju Ćustiću, rođenom 21. listopada 1983. u Zadru, jedna je od najpotresnijih i najtragičnijih u povijesti hrvatskog sporta. Njegov život, započet i završen na zadarskom travnjaku, ugašen je prerano, 3. travnja 2008. godine, kada je imao samo 24 godine.
Ćustić je slovio za jednog od najperspektivnijih i najtalentiranijih nogometaša svoje generacije, smatran je vitalnim igračem tadašnjeg NK Zadra. Njegova iznenadna smrt šokirala je i ujedinila nogometnu i opću javnost u Hrvatskoj u tuzi.
Kobna infrastruktura
Tragedija se dogodila 29. ožujka 2008. godine, za vrijeme prvenstvene utakmice HNL-a na stadionu Stanovi protiv Cibalije. U naizgled bezazlenom duelu, pokušavajući dostići loptu uz aut-liniju, Ćustić je izgubio kontrolu i glavom silovito udario u nezaštićeni betonski zid. Taj zid, koji se nalazio opasno blizu samog igrališta, bez ikakve zaštitne ograde, postao je simbolom dubokog nemara prema sportskoj infrastrukturi u Hrvatskoj.
Nakon pet dana herojske borbe za život na Odjelu intenzivne njege zadarske bolnice, Hrvoje je, nažalost, podlegao teškim ozljedama mozga. Njegov prerani odlazak ostavio je neizbrisiv trag. Hrvatskim nogometnim terenima zavladala je tišina; HNL je odao počast minutama šutnje, dok su se igrači i klubovi ujedinili u žalosti.
Sjećanje na Ćustića ostalo je vječno zahvaljujući njegovom suigraču, vrataru Danijelu Subašiću. Subašić je godinama na teren izlazio noseći majicu s Hrvojevim likom ispod dresa, a svaku obranu, pobjedu i veliki uspjeh posvećivao je svom tragično preminulom prijatelju.
Zadar nije zaboravio svog talenta. Na stadionu Stanovi, koji je bio poprište tragedije, podignut je mural u njegovu čast, a dres s njegovim brojem, 24, trajno je povučen iz upotrebe.
Godine prolaze, a Ćustić ostaje simbol tragično prekinutog talenta i, što je najvažnije, trajno upozorenje. Nažalost, sjećanje na njega svake godine 3. travnja i 21. listopada prati i oštra kritika: uvjeti na hrvatskim stadionima, iako je Hrvojeva smrt podigla svijest o problemu, još uvijek se nisu značajno popravili. Sjećanje živi – među obitelji, prijateljima i svim iskrenim ljubiteljima nogometa.
