Dirljivu priču simpatičnog Ohandze donosi nam večernji.hr.
Afrika u srcu i duši Hajduka, zvijezde bijelih su iz Kameruna, Gane i Gambije. Franck Ohandza, Said Ahmed Said i Hamza Barry, svaki od njih nudi svoju priču o traganju za karijerom, o nesreći i sreći koje su ih pratile u karijeri. Zajedničko je da ih je Hajduk afirmirao kao rijetko koga…
Ohandza je Kamerunac, u Poljudu je već drugu sezonu, gromada je, jak kao bik, u Splitu ga zovu Frane Zolja i jednostavno ga obožavaju. Najmirniji je kada je u Parizu sa suprugom i sinom, koji žive u francuskoj metropoli.
– Navijači mi se stalno obraćaju, žele se i fotografirati sa mnom. Rijetko sam gdje osjetio takvu ljubav prema klubu kao u Splitu prema Hajduku – oduševljeno će Ohandza.
Još kao klinac, rođen u Ngogu a odrastao u Youandeu, odlučio je krenuti nogometnim putevima. Standardan put u Africi je trening u nogometnoj akademiji. Tako je krenuo i mali Franck, maštao je da će napraviti karijeru poput svoga idola Samuela Eto’oa.
– Tata Zao Georges želio je da završim školu, to mu je bilo najbitnije. A meni je najbitniji bio nogomet – kaže Franck.
Međutim, Ohandza je još kao dječak vidio da može nešto napraviti i odlučio se što prije otisnuti iz Kameruna. Inozemni nogometni put započeo je u Tajlandu. U dresu Burinama osvojio je dvostruku krunu, bio prvi strijelac lige…
– Želio sam u Europu i otišao u njemačkiGreuter Fürth – kaže Ohandza.
I tu su počele njegove nevolje, uslijedio je prijelom noge, neaktivirani ugovor, pa odlazak u grčki Iraklis na svojevrsnioporavak, da bi ga Hajduk na kraju vidio u Sesvetama. U predgrađu Zagreba bio je na posudbi kao Dinamov igrač.
– Osjetio sam da je Hajduk prava stvar za mene – kaže Ohandza o transferu među bijele.
Početak je bio kao iz snova, a onda se ozlijedio. Ozljeda ga je izbacila iz stroja gotovo na godinu dana. Pojavile su se sumnje, oporavak je bio spor. Obilazio je liječnike u Hrvatskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj, ali ništa nije pomagalo. Sve dok se nije odlučio za spasonosni potez.
– Otišao sam kući u Kamerun, gotovo dvije godine nisam vidio obitelj. Deset dana ništa nismo radili, samo smo se svi zajedno molili za moje zdravlje. Uz Božju pomoć, vratio sam se na teren – kazuje Ohandza o molitvi s ocem, majkom Rosalie Chantal, sestrama Gaelle i Megane…
Ganac iz Accre Said Ahmed Said već u četvrtoj godini života došao je u Italiju. Njegov je put drukčiji od Ohandzina. Otac Ahmed radio je u Milanu, dok je majka Rubama, s kćerima Faridom i Adisom i sinom Ahmedom, bila u Accri.
– Ahmed je naše obiteljsko ime, to je tradicija. Tata je radio u Milanu i kada su mi bile četiri godine, povukao nas je u Italiju. Kao i svako dijete, maštao sam o karijeri, s devet godina otišao sam u Inter, prošao selekciju i ostao ondje do 16. godine. Nisam ostvariokarijeru u Interu, išao sam okolnim putom, preko Genoe i Mantove – priča Said.
U Hajduk je došao iz portugalskog drugoligaša Olhanensea. A kako je Hajdukov sportski direktor Portugalac Mario Branco tražio napadača, uočio je Saida.
Split je prelijep
– Kad mi je ponuđen dolazak u Hajduk, nisam se puno premišljao i nisam pogriješio. Znao sam za Split, prijatelji iz Milana često su odlazili u Hrvatsku na ljetovanje, ali tek sada sam se uvjerio koliko je ovdje lijepo. Hajduk je veliki klub, to je valjda svima jasno – kazao je Ahmed.
Treći dio popularno nazvanog “afričkog trozupca” je Gambijac iz Banjula Hamza Barry. Došao je posljednji, tu je tek nešto više od mjesec dana, ali je već pokazao da bi mogao biti pun pogodak za Splićane. I on je u Gambiji počeo u nogometnoj akademiji, u kojoj se vrlo brzo pokazalo da je talentiran pa se otisnuo u potragu za europskom nogometnom karijerom.
Otišao je na Maltu, ondje je želio pokazati u čemu je uspio. Uostalom, u Gambiji je izabran i za sportaša godine. Bilo je to dovoljno za transfer u ciparski Apollon, u koji je “spakiran” kako bi se preskočile zavrzlame oko transfera, a u stvari bio je predodređen za igranje u Izraelu. Slijedi posudba u Netanyu i Maccabi iz Haife te potom dolazak u Hajduk.
– Odlično mi je ovdje, momčad me prihvatila, sve ću učiniti da uzvratim dobrim igrama – kazao je Hamza.
A koliko misli ozbiljno dovoljno govori to da nije želio tražiti stan.
– Živim na stadionu kako bih što više bio posvećen nogometu. Već sada mogu reći da bih nakon posudbe rado ostao u Hajduku.