Kritika je bila opravdana, isto kao i sada čestitka!
Ovo nije kraj puta. Zapravo, prvi put nakon dugo vremena izgleda kao da je Hajduk dobio priliku taj put napokon sam odabrati
Godinama sam pisao kritički o Hajduku, nekada možda i preoštro, nekada na način koji se dobrom dijelu hajdučkog navijačkog puka nije sviđao, ali nikada zato što sam želio da Hajduk izgubi, propadne ili postane predmet sprdnje hrvatskog nogometa. Upravo suprotno, kritiziraš ono za što smatraš da može i mora biti bolje, posebno kada govorimo o klubu koji po svojoj veličini, tradiciji, navijačima i društvenom značaju jednostavno nema pravo godinama živjeti od opravdanja, obećanja i mitskog „iduće sezone“. Zato danas ne vidim nikakav razlog tražiti novu manu samo kako bih održao kontinuitet vlastite kritike jer Hajduk je nakon godina europskih agonija napravio ono što klub takvog renomea jednostavno mora raditi puno češće – izborio je Europu. I zato danas prije svega – čestitke!
Čestitke igračima, treneru, sportskom direktoru, svim ljudima koji rade u klubu, ali prije svega navijačima koji su tijekom svih ovih godina prošli toliko europskih razočaranja da su valjda razvili poseban obrambeni mehanizam za srpanj i kolovoz. Dok su drugi planirali protivnike u skupinama i računali europske prihode, na Poljudu se prečesto analiziralo kako je ponovno moguće ispasti od nekoga od koga se, barem prema renomeu, proračunu i ambicijama, jednostavno nije smjelo ispasti. Upravo zato ovaj rezultat ima veću vrijednost od nekoliko dodatnih europskih utakmica i novca koji će završiti na računu jer je Hajduku konačno pokazao da se ipak može napraviti ozbiljan rezultat kada se neke stvari poslože kako treba.
Ali upravo bih tu malo zaustavio euforiju, ne zato što sada treba tražiti probleme tamo gdje ih nema, nego zato što bi jednako kao što je godinama bilo pogrešno ignorirati probleme Hajduka zbog ljubavi prema klubu, sada bilo jednako pogrešno zbog jednog velikog uspjeha zaključiti kako su svi ti problemi preko noći nestali. Nisu. Jedan europski plasman nije izbrisao godine loših transfera, pogrešnih kadrovskih odluka, lutanja između različitih sportskih politika, promjena trenera, predsjednika, sportskih direktora i strategija koje su nerijetko trajale kraće od jednog prijelaznog roka. Nije nestala ni potreba za financijskom stabilizacijom niti činjenica da Hajduk dugoročno mora pronaći održiv model u kojem rezultat i poslovanje neće ovisiti o tome hoće li se jednog ljeta pojaviti jedan veliki talent kojeg će se morati prodati kako bi se zatvorila financijska konstrukcija.
Europa je zato Hajduku možda donijela nešto puno važnije od samog rezultata i novca – donijela mu je priliku. Priliku da konačno prestane gasiti požare i počne graditi ozbiljan sustav u kojem će jedna dobra odluka biti temelj za drugu, a ne iznimka između nekoliko pogrešnih. Europski novac mora postati kapital za stabilizaciju i razvoj, a ne gorivo za novu rundu megalomanije jer bi najveća pogreška koju Hajduk sada može napraviti bila zaključiti kako je jedan ostvareni cilj potvrda da je sve što se radi dobro. Upravo sada treba biti hladniji nego ikada, ne kupovati samo zato što se sada može kupovati, ne podizati ugovore zato što je stigao novac i ne stvarati novu euforiju u kojoj će se preko noći ponovno pričati o velikom Hajduku, europskom proljeću i svemu onome što tako lijepo zvuči dok ne dođe prvi ozbiljan problem.
Sportski segment konačno mora dobiti ono što je Hajduku godinama nedostajalo, a to je kontinuitet. Robert Graf napravio je dovoljno da zaslužuje povjerenje i vrijeme, Gonzalo Garcia mora dobiti prostor da njegov nogomet postane sustav, a ne još jedan eksperiment koji će trajati do prve serije lošijih rezultata, dok igrači koji imaju tržišnu vrijednost moraju postati stvarna imovina kluba kojom se upravlja racionalno i planski. Akademija istovremeno mora ponovno biti mjesto iz kojeg će najbolji dolaziti do prve momčadi zato što kvalitetom zaslužuju priliku, a ne zato što u određenom trenutku nema novca za nekoga drugoga. Sve su to stvari koje se ne vide na semaforu jedne europske večeri, ali upravo će one odlučiti hoće li Hajduk za nekoliko godina Europu slaviti kao povijesni događaj ili je doživljavati kao nešto sasvim normalno.
Možda je još važnije da Hajduk institucionalno konačno odraste jer veliki klub ne može svakih šest mjeseci počinjati novu revoluciju, kao što svaki poraz ne može biti državni udar, niti svaka velika pobjeda dokaz da je pronađena formula koja će vrijediti sljedećih deset godina. Upravljanje ozbiljnim nogometnim klubom zapravo je puno manje spektakularno nego što ga često predstavljamo, ono mora biti plansko, racionalno, ponekad čak i dosadno, ali prije svega dugoročno, bez velikih riječi kada pobijediš i bez potrebe da srušiš sve što si gradio kada izgubiš dvije utakmice. Upravo će se na tome vidjeti je li ova Europa početak nečega ozbiljnog ili samo još jedna lijepa epizoda koju ćemo za nekoliko godina nostalgično prepričavati.
Jer Hajdukov problem posljednjih godina nikada nije bio nedostatak emocije. Emocije oko tog kluba ima toliko da bi je Poljud mogao izvoziti ostatku lige, ali nedostajalo je racionalnosti, kontinuiteta i sposobnosti da se dobra odluka nadogradi drugom dobrom odlukom, umjesto da nakon prvog uspjeha ponovno krenemo vjerovati kako smo preko noći postali ono što godinama pokušavamo postati. Zato danas neću tražiti razlog za kritiku nego ću Hajduku iskreno čestitati, jer kritika prethodnih godina nije bila mržnja prema Hajduku, kao što ni današnja čestitka nije zaljubljenost u ljude koji njime upravljaju. Jedno i drugo proizlazi iz istog kriterija – kada radiš loše, treba ti reći da radiš loše, ali kada napraviš nešto dobro, treba imati dovoljno korektnosti da ti se to prizna.
Hajduk je ovaj put napravio nešto dobro i veliko. Nakon godina europskih agonija napravio je ono što klub njegove veličine mora raditi puno češće, ali upravo sada dolazi možda i važniji ispit od onoga koji je položen na terenu. Hoće li Europa postati alibi da se zaboravi sve ono što još uvijek nije dobro ili će postati financijski, sportski i institucionalni temelj za stvaranje ozbiljnijeg Hajduka koji više neće živjeti od jedne utakmice, jednog prijelaznog roka i jednog velikog obećanja?
Jer ovo nije kraj puta. Zapravo, prvi put nakon dugo vremena izgleda kao da je Hajduk dobio priliku taj put napokon sam odabrati.
