Ivan Cvjetković Tarzan, legenda hrvatskog nogometa i bivši centarfor Dinama, sudjelovao je na diskusijskom panelu Sport Fest u Poreču.
Cvjetković je poznat kao jedan od dvojice strijelaca (Aljoša Asanović postigao je prvi) u povijesnoj prvoj utakmici hrvatske nogometne reprezentacije koja je 1990. s 2:1 pobijedila selekciju SAD-a. Danas je uspješan menadžer koji je pod sobom imao nogometaše poput Marija Mandžukića.
U razgovoru za SportKlub otkrio je neke dosad nepoznate informacije.
Nogometni agent ne može biti svatko. Uz vaše ime veže se Mario Mandžukić?
– Ja imam tri igrača koje valja apostrofirati. Najprije sam bio agent sam sebi kada sam došao iz Slobode Tuzle u Dinamo. Tada je bilo pet-šest agenata, želio me Miroslav Blažević još 1982., ali nije bilo izvedivo. No, ja sam se nekako uspio dogovoriti s Dinamom. I u Belgiju sam nekako otišao sam. Bio sam šest godina sportski direktor Hrvatskog dragovoljca, pokojni Spajić je meni rekao: mi to volimo, ali ne znamo. Pa mi je to jako pomoglo u kasnijoj karijeri. Uzeo sam Vidu sa 17 godina, Mandžukića koji je tada igrao beka. Rekao sam Markovinoviću da ga stavi u napad i on je za Marsoniju u polusezoni zabio 17 golova. Javio se njegov otac Mato i rekao mi da se tu neki agenti moraju oko Marija, ja bih volio da ga ti vidiš. Odmah sam odlučio da ga uzmem, i želio sam ga dovesti u Dinamo, mogao je doći za 60 tisuća, on je otišao u Zagreb kod Mile Petkovića. Kasnije ga je Dinamo platio milijun i pol eura.”
Zanimljiva je priča oko Mandžukića?
– Mandžukića je želio Manchester United, plaća je trebala biti 8 milijuna funti, nažalost to je propalo. Želio ga je Ancelotti u PSG-u i Realu, na kraju je otišao u Juventus.
Cvjetković je na kraju otkrio najbolju priču.
– Bruno Petković je tada bio u Dinamu godinu i pol. Sreo sam tada sportskog direktora Bayerna Bracu Salihamidžića. Rekao sam mu – imam ti jednog centarfora. Pogledao je Petkovića i tada je Bayern bio spreman platiti ga 20 milijuna eura. Imali smo od Evertona, Burnleya i Aston Ville ponudu 22-23 milijuna, svi smo ugazili u rupu. Nažalost, to se nikad nije dogodilo.