Nisam to smio! Nikoličius otkrio svoju najveću pogrešku u Hajduku

Dva trofeja, dvije propuštene titule, jedan veliki oproštaj. Mindaugas Nikoličius, bivši sportski direktor Hajduka, gostovao je u podcast Inkubator i bez zadrške progovorio o razdoblju koje je iza njega. Neki će reći ostavio je trag. Drugi će mu i dalje brojati promašaje. Ali nitko ne može osporiti da se s Poljuda nije povukao neprimjetno. Litavac je u Hajduk stigao u teškom trenutku, u siječnju 2021., kad je klub bio u rasulu, peti na tablici, s malo nade i bez identiteta. Dva kupa kasnije, Rijeku je srušio na Poljudu, Šibenik na Rujevici, ostao je zapisano ime čovjeka koji je donio prvi trofej nakon devet godina, a zatim i ponovio uspjeh što nije viđeno gotovo pola stoljeća. Ipak, sjećanje navijača nije uvijek sentimentalno. Neki mu zamjeraju što Hajduk nije bio prvak. Još više što je otpustio trenera koji je to možda mogao postati.

Čovjek između dva kupa

“Zamjeram si što nisam istrpio trenera. U takvom klubu kao što je Hajduk, to je težak klub, ti trebaš imati jasnu viziju i stati iza trenera. On treba biti taj i trebaš ga trpiti. Dovedeš neke igrače zato što odgovaraju nekom treneru, sustavu igre. Onda mijenjaš trenera i opet sve ispočetka. Sa strane igrača, jedan trener traži jedno, drugi traži drugo, treći traži treće i tu se igrači pogube. To si zamjeram. Treba izabrati i stati!” – rekao je Nikoličius, skrivajući tko je bio taj ‘trener’ o kojem govori.

Nije ga imenovao, ali jasno je da misli na Valdasa Dambrauskasa, čovjeka koji je ušao u srce Poljuda, izgradio igru, dobio povjerenje navijača i u tišini bio kandidat za nešto veće. Njegov iznenadni odlazak ostavio je gorak trag, a tek je vrijeme pokazalo koliko je njegov značaj bio velik. Kad je Hajduk opet zapao u krizu, upravo se njegovo ime najčešće zazivalo u komentarima “vratite Dambrauskasa!” bio je refrenski zov tribine. Nikoličius možda nije donio titulu, ali je donio trofeje. Možda nije napravio sve ispravno, ali je ostavio više nego što su mnogi prije njega. A iz njegovih riječi osjeća se ono najvažnije, iskrena težina odgovornosti.