Petar Krpan imao je solidnu karijeru kao nogometaš. Igrao je za Osijek, Zagreb, Hajduk, Inter, Sporting Lisabon, Leiriu, Jiangsu Shuntian i Grafičar Vodovod.
Nekadašnji napadač postigao je čak 65 golova u 1. HNL te je na 15. mjestu liste najboljih strijelaca. Posebno će pamtiti sezonu 2001./2002. kada je osvojio naslov prvaka Hrvatske sa Zagrebom. Bio je to jedini naslov prvaka koji nisu osvojili Dinamo ili Hajduk, koji su naši najtrofejniji klubovi.
Krpan je bio član reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1998. godine kada smo osvojili treće mjesto. Iste godine osvojio je državnu nagradu za šport “Franjo Bučar”. Radi se o priznanju koje Republika Hrvatska dodjeljuje za iznimna postignuća i doprinos od osobitog značenja za razvoj športa u Republici Hrvatskoj. Nagrada od 1991. nosi ime po začetniku hrvatskog sporta dr. Franji Bučaru, a nastala je kao sljednica nagrada SR Hrvatske: Majska nagrada fizičke kulture i Republička nagrada fizičke kulture.
Kada su novinari pitali kapetana Zvonimira Bobana: “Tko je najveći heroj generacije ’98?” odgovorio je:”Jedini pravi heroj te generacije je Petar Krpan. Jer dok smo mi u ratu zarađivali po Milanu, Madridu, Njemačkoj i Francuskoj, on je kao maloljetnik branio Osijek s puškom u ruci!“
Na pitanje o tome Krpan je rekao: “Kao tinejdžer sam oko pola godine bio u obrani grada. Za razliku od mnogih vršnjaka, koji su otišli nastaviti školovanja na sigurnom; u Mađarskoj, Dalmaciji, Istri, meni nije padalo napamet da odem iz Osijeka. Želio sam ostati tu, pa makar u podrumu, ali zapovjednik Šaban rekao mi je “Nećeš ti biti u podrumu, ideš s nama” i na kraju sam zadužio pušku i išao na prvu crtu. Ostao sam tu s mojim prijateljima Dragom Babićem, pokojnim Šabanom, zapovjednikom kojeg su ubili pod nerazjašnjenim okolnostima. Šaban je legenda bio i ostao, o tome svjedoči bista koja je u čast njemu podignuta. Koliko je bio cijenjen kao vojnik i s druge, neprijateljske strane, svjedoči i priča koju smo čuli tih dana, da je Arkan, koji je bio u obližnjem okupiranom selu Tenji, zabranio napade na Osijek dok ne pokopaju Šabana”.
Krpan se nikad nije hvalio s time, ali Zvonimir Boban je čuo za tu priču i toliko se oduševio s njom, da je nakon toga inzistirao da on na Svjetskom prvenstvu iz poštovanja prema njemu nosi njegovu akreditaciju, a da Krpan nosi njegovu. Rekao je: “Ja sam kapetan i moraš me poslušati!”. Priču što je radio za vrijeme rata prenio je pokojnom predsjedniku Tuđmanu kada im je došao u posjetu u Francuskoj. Njegova reakcija bila je “Moolim?! Što je Krpan bio?!”
Petar Krpan mogao je trčati do prekostura. U Osijeku je sredinom 90-ih izgradio renome brzonogog napadača s velikim radijusom kretanja. Svi pamte Zagrebovu titulu 2002. u koju je Krpan ugradio pet pogodaka pristigavši u mundijalsko proljeće. Dojmljive predstave pružio je u Hajduku. Dvije godine u bijelom dresu najviše se pamte po utakmici Rome i Hajduka kada je Krpan gurnuo Zebini loptu kroz noge i omogućio Ninu Buli možda najdraži pogodak karijere.Krpan će dane u Hajduku pamtiti i po tituli prvaka u sezoni 2003/04.
Simpatični Petar danas vodi nogometnu akademiju “Krpan-Babić” koju je osnovao zajedno sa nekadašnjim reprezentativcem Markom Babićem. Također sudjeluje u radu sa mladim uzrastima u hrvatskom nogometnom savezu.