Dugi niz godina, Španjolska je čekala veliki rezultat svoje nogometne reprezentacije i konačno – suša je prekinuta na Europskom nogometnom prvenstvu 2008., u Austriji i Švicarskoj. Finalnih devedeset minuta, odigrano je na stadionu Ernst-Happel u Beču, a Španjolska je tad nadigrala uvijek neugodnu Njemačku. Jedini, pobjedonosni, gol, zabio je Fernando Torres, u 33. minuti. Usprkos toj, relativno siromašnoj, finalnoj utakmici, Španjolska je itekako zavrijedila ovaj naslov, s obzirom da je kroz turnir prošla dominantno, bez ijednog poraza. Gdje su članovi zlatne „furije“ danas?
Iker Casillas
I dalje vodeći po broju nastupa za španjolsku reprezentaciju, Casillas je kroz gotovo dvadeset godina karijere stekao ogroman ugled, prije svega svojim nastupima za madridski Real, ali i za nacionalnu vrstu. Sa Španjolskom je u dva navrata osvojio EURO, 2008. i 2012. te jedanput Svjetsko prvenstvo, 2010. Osim toga, treba spomenuti kako je Casillas s Realom osvojio pet naslova pobjednika La Lige, ali i tri Lige prvaka. Također, igrač je s najviše nastupa u Ligi prvaka. Od 2015. član je portugalskog Porta no velike su šanse da promjeni klub tijekom ovog ljeta. Iako ga izbornik španjolske reprezentacije u posljednje vrijeme baš i ne uzima u obzir, Casillas se i dalje nada sudjelovanju na Mundijalu u Rusiji 2018.
Sergio Ramos
Još od 2005. Ramos igra za španjolsku seniorsku reprezentaciju i otad je već nastupio na tri svjetska i tri europska prvenstva. Najmlađi je reprezentativac koji je došao do brojke od 100 nastupa za nacionalnu vrstu, a to mu je uspjelo sa samo 27 godina. Karijeru je započeo u Sevilli, a od 2005. nastupa za Real Madrid. Kao i Casillas, Ramos se može pohvaliti brojnim odličjima, kako u klubu, tako i u reprezentaciji: tri osvojene Lige prvaka, četiri La Lige, dva Kupa kralja, Svjetsko nogometno prvenstvo, dva Europska nogometna prvenstva… Trenutno nosi kapetansku vrpcu i u Realu i u reprezentaciji.
Carlos Marchena
Kao i Ramos, Marchena je karijeru započeo u Sevilli, a kasnije je igrao za Valenciju, Benficu, Villarreal i Deportivo. Nakon što je 2014. ostao bez angažmana, prihvatio je ponudu indijskog kluba Kerala Blasters. Ipak, zbog ozljeda nije ostvario značajniji doprinos tako da se početkom 2016. službeno oprostio od profesionalne karijere. Što se reprezentacije tiče, Marchena je za „furiju“ nastupao od 2002. do 2011. Iako samozatajan i skroman, bio je veliki radnik, a na EURU 2008. je čak uvršten u idealnu momčad prvenstva. Trenutno je trener Sevilline C momčadi koja igra u trećoj španjolskoj ligi.
Carles Puyol
Puyol se smatra jednim od najboljih obrambenih igrača svoje generacije. Miljenik Barceloninih navijača, cijelu je karijeru proveo u katalonskom klubu, sakupivši čak 593 službena nastupa. U prebogatoj karijeri, s Barcom je osvojio sve što se dalo osvojiti: šest španjolskih prvenstava, dva Kupa kralja, tri naslova pobjednika Lige prvaka… Za Španjolsku je reprezentaciju igrao od 2000. do 2013. te je osim EURA 2008. osvojio i Svjetsko prvenstvo 2010. Od igračke se karijere oprostio 2014. godine, nakon čega je kratko radio menadžerske poslove u upravi Barcelone. Krajem 2015., Puyol je osnovao vlastitu menadžersku agenciju koja se bavi nogometnim transferima.
Joan Capdevila
Karijeru je započeo u Espanyolu, nakon čega je često mijenjao klubove: Atlético Madrid, Deportivo, Villarreal, Benfica, NorthEast United, Lierse… Najbolje igračke dane ostvario je u Deportivu, gdje je igrao od 2000. do 2007. godine. Za reprezentaciju Španjolske je nastupao od 2002. do 2011. te osvojio EURO 2008. i Svjetsko prvenstvo 2010. Zanimljivost je da je u finalu Svjetskog prvenstva 2010. bio jedini igrač u početnoj jedanaestorici koji nije bio član Real Madrida i Barcelone. Iako je u 40-oj godini života, i dalje aktivno igra i to u prvoligašu iz Andore, Santa Coloma.
Marcos Senna
Ovaj je rođeni Brazilac karijeru započeo u klubu Rio Branco, a nakon nekoliko godina igranja za brazilske prvoligaše, od 2002. je član španjolskog Villarreala. U istom je klubu proveo jedanaest godina nakon čega je još dvije igrao u New York Cosmosima. Senna je 2006. dobio španjolsko državljanstvo što mu je omogućilo da nastupa za „furiju“ na Svjetskom prvenstvu 2006. te EURU 2008. Prema nekim stručnjacima, Senna se čak smatra najboljim igračem europskog prvenstva u Austriji i Švicarskoj. Od 2016. Senna radi kao ambasador i promotor svog bivšeg kluba Villarreala te aktivno sudjeluje u organizaciji nogometnih natjecanja za osobe s intelektualnim poteškoćama.
Andrés Iniesta
Ovaj se Španjolac može smatrati jednom od ključnih figura zlatne španjolske generacije i često se naziva „kompletnim igračem“. Prošao je sve uzraste nacionalne vrste, a za seniorski tim nastupa od 2006. Kao i nekolicina prethodno spomenutih igrača ima zlato sa Svjetskog prvenstva 2010. te sa EURA 2008. i 2010. Što se tiče kluba, Iniesta je svojevrsna institucija s obzirom da je u Barceloni od 2002. godine. S katalonskim je klubom osvojio osam španjolskih prvenstava, pet puta Kraljevski kup, Ligu prvaka u četiri navrata… Iako se u posljednje vrijeme dosta pisalo o njegovom odlasku iz kluba, bilo bi zaista šteta da se Barcelona odrekne svoje legende koja je na zalasku karijere.
Xavi
Osim Inieste, ključnim igračem ove generacije može se smatrati i Xavi. Osim što je izabran u idealnu momčad prvenstva, proglašen je i igračem ovog turnira. Za Španjolsku je nastupao od 2000. sve do 2014. kad je, razočaran rezultatom ostvarenim na Svjetskom prvenstvu, objavio da više neće nastupati za nacionalnu vrstu. Od 1998. do 2015. bio je član Barcelone, a u tih je 17 godina sakupio preko 500 nastupa i osvojio sve što se dalo osvojiti. Nakon Barcelone, 2015. je potpisao trogodišnji ugovor s katarskim klubom Al Sadd, a također radi i kao ambasador Svjetskog prvenstva u Kataru 2022. Tu Xavijeve ambicije ne prestaju, jer je u međuvremenu započeo i formalno obrazovanje za nogometnog trenera.
Cesc Fàbregas
Ovaj je Španjolac ponikao u Barceloninoj nogometnoj školi no sa samo 16 godina se pridružio Arsenalu. Ondje je proveo čak osam godina, da bi se 2011. vratio u katalonski klub. Nakon samo tri godine, Cesc opet seli u Englesku, ovaj put u Chelsea čiji je član i danas. Sa svakim od ova tri kluba osvojio je ponešto, no zanimljivo – ni sa jednim još nema osvojenu Ligu prvaka. Član seniorske reprezentacije je od 2006., a kao i većina suigrača iz ove generacije ima osvojena dva EURA i jedno svjetsko prvenstvo.
David Silva
Ovaj je ofenzivni vezist seniorsku karijeru započeo u Valenciji, gdje je igrao šest godina, prije nego je 2010. prešao u Manchester City, za koji igra i danas. I dok je s Valencijom osvojio samo Kup kralja, sa Cityem je dva puta osvojio Premier ligu i jednom FA kup. Za Španjolsku nogometnu reprezentaciju igra još od juniorskih dana, a član A selekcije je od 2006. godine. U proteklih je jedanaest godina sakupio preko 100 nastupa i zabio preko trideset puta.
Fernando Torres
Igrač utakmice i strijelac jedinog pogotka u finalu, karijeru je započeo 2001. u Atlético Madridu, nakon čega su uslijedile epizode u Liverpoolu, Chelseau i Milanu, da bi se 2015. ponovno vratio u matični klub čiji je član i danas. Od značajnijih postignuća treba spomenuti da je s Chelsea-om osvojio Ligu prvaka 2011./2012. te Europsku ligu 2012./2013. U nacionalnom je dresu od 2003., a do sad je skupio 110 nastupa. Sa reprezentacijom „El Niño“ ima osvojeno jedno svjetsko i dva europska zlata. Zanimljivo je da je bio strijelac u dva uzastopna finala EURA, 2008. te 2012. godine.
U igru su još ulazili i Xabi Alonso (2014. se oprostio od reprezentativne karijere, a u svibnju ove godine je odigrao posljednju utakmicu kao profesionalni igrač), Santi Cazorla (član Arsenala, u posljednje vrijeme muku muči s ozljedama), Dani Güiza (iako u 37. godini i dalje aktivno igra, za španjolski drugoligaški klub Cadiz).
Luis Aragonés
Španjolce je na europsko prijestolje 2008. doveo tada 70-ogodišnji stručnjak Luis Aragonés. U četiri godine vođenja reprezentacije Španjolske, momčad je pretvorio u stroj koji je protivnike razbijao brojnim dodavanjima i „čuvanjem“ lopte, tzv. „tiki-taka“ stilom. Osim Španjolske reprezentacije, trenirao je velik broj momčadi: Atlético Madrid, Barcelonu, Sevillu, Valenciju, Espanyol, Mallorcu, Betis, Fenerbahçe… Nažalost, Aragonés je preminuo početkom 2014. od leukemije.