Bilo mu je samo devet godina. Snivao je o nastupima za voljeni klub i domovinu, o velikoj nogometnoj karijeri, o podizanju i cjelivanju srebrnih trofeja i ponosu kojeg sa sobom nose naslovi prvaka države, kontinenta i planeta. Maštao je o životnoj stazi popločenoj srećom i uspjesima u poslu koji to prestaje biti kada u njemu istinski uživaš, a onda su se jednog običnog i bezbrižnog subotnjeg jutra, nenajavljeno kako to već obično bude, svi snovi i maštanja sveli na jednu odluku kirurga u dječjoj bolnici Alder Hey.
Nekoć davno, postojalo je doba u kojemu su djeca umjesto s daljinskim upravljačima, miševima i kontrolerima uživala u igri s vršnjacima, na otvorenom prostoru i finome, svježem zraku. Posvjedočit će mnogi među vama, pa i potpisnik ovih redaka, da je svaki komad zemlje, barem djelomično pokriven travnatom površinom, u razigranim dječačkim očima tada djelovao poput Wembleyja, Anfielda i Old Trafforda – zajedno.
Dvojica dječaka iz Huytona toga su subotnjeg jutra od ukradene mreže načinili dva mala gola i jednu takvu, neuglednu livadu iz predgrađa Liverpoola pretvorili u vlastiti Wembley. Svi preduvjeti za zabavno jutro, koje će u neko doba dana prekinuti majke pozivom na ručak, bili su tu, no bezbrižna je igra potrajala sve do trenutka kada je lopta završila u koprivama. Jedan od dječaka pohrlio ju je dohvatiti.
“Nema šanse da tu gurnem ruke, opeći će me. Morat ću je ispucati nogom”, povikao je prijatelju, podigao ‘štucne’ preko koljena i gurnuo nogu u opaki grm. Prvih je par pokušaja završilo neuspjehom, lopta se tvrdoglavo odupirala povratku u igru i bilo je jasno kako će trebati naučiti je pameti.
Dječak je zamahnuo desnom nogom, svom snagom raspalio po lopti i koprivama i istoga trena osjetio bol od koje se umalo onesvijestio. Noga je ostala zarobljena u koprivama, a agonija zbog neizdržive boli svakom sekundom postajala sve veća. “Ne znam što se dogodilo, ne vidim, ne mogu izvući nogu”, povikao je u panici, a njegov prijatelj dotrčao do lica mjesta i – problijedio. Jedan šiljak odbačenih, zahrđalih metalnih vila zabio se u palac desne noge i zaglavio se u kosti.
“Brzo, dovedi nekoga”, povikao je ranjeni dječak svom prijatelju, a dok su suze stizale jedna drugu duboko u sebi pitao se hoće li više ikada moći igrati nogomet.
Majka i otac stigli su za nekoliko minuta, a nedugo zatim i vozilo hitne pomoći. “Izgubit će stopalo”, čuo je oca kako zabrinuto kaže majci, a dodatno se zabrinuo kada ni liječnici hitne pomoći nisu imali rješenja na licu mjesta.
Desetominutna vožnja do dječje bolnice Alder Hey izgledala je poput vječnosti. Svaka rupa na cesti, svaki pokret, svaki dah, tjerali su bol u najskrivenije kutke njegova tijela. Urlao je na vozača, premda ni za što nije bio kriv, a potom krikovima punio bolničke hodnike dok su ga s trulim vilama još uvijek u stopalu gurali ka operacijskoj sali.
Omamljen i ošamućen injekcijama protiv boli čuo je glas liječnika, koji je roditelje pripremao na najgori scenarij. “Vile su zahrđale i postoji velika opasnost od gangrene. Kako bismo spriječili njeno širenje, morat ćemo mu odsjeći palac”, kazao je čovjek u bijelome i izazvao reakciju dječakova oca.
“Čekajte! On igra nogomet, morate razgovarati s Liverpoolom prije nego se odlučite na bilo kakvu operaciju. Moraju znati što se događa”, rekao je otac i nazvao direktora klupske akademije Stevea Heighwayja, koji se s Anfielda sjurio prema bolnici i u kratkom roku se našao uz dječakovu postelju.
“Nema j****e šanse da ćete mu odrezati palac”, vikao je Heighway na liječnike, svjestan kako će s palcem otići i svaka mogućnost nogometne karijere. U žustroj raspravi s liječnicima Heighway se nije predavao, a njegova se upornost na kraju isplatila. Kirurg je umrtvio čitavo stopalo i iz palca izvukao hrđavi šiljak, otkrivši rupu promjera novčića.
“Ti si jedan vrlo, vrlo sretan momak”, rekao je Heighway dječaku sljedećeg dana. Imao je osjećaj da je u hodnicima Alder Heya dobio veliku bitku, jer Steven Gerrard ipak će igrati nogomet.
Dvadeset i tri godine kasnije Heighwayjeva pobjeda u žučnoj prepirci s liječnicima djeluje kolosalno, jer taj teško ozlijeđeni dječak suznih očiju izrastao je u vrsnog kapetana Liverpoola, igrača koji je upravo ovoga vikenda, u nedjeljnom ogledu s Newcastleom, po 600. put navukao na sebe crveni dres i dohvatio jubilej kojim se u povijesti velikog kluba s Anfielda mogu pohvaliti još samo devetorica nogometaša.
Samo njih petorica se pak mogu pohvaliti okruglom stotinom nastupa za englesku reprezentaciju, a nekadašnji devetogodišnjak zamalo uništenih snova u sljedećem će se nastupu za Gordi Albion pridružiti tom eminentnom društvu. Štoviše, tim ranjenim i krajnjim naporom spašenim desnim stopalom, uz pomoć njegova lijevog kolege, a ponekad i glave, Gerrard je tijekom klupske i reprezentativne karijere protivnicima utrpao 170 pogodaka.
“Svaki put kada dolazim na Anfield, usporim dok prolazim pored Shanklyjevih vrata i pogled mi privuče memorijalni spomenik žrtvama Hillsborougha. Vidim posvete za 96 navijača koji se nikada nisu vratili s polufinalne utakmica FA kupa 1989. godine. Dok mi automobil prolazi pored spomenika, bacam pogled na imena onih koji su zauvijek pali na Leppings Lane Endu i moje oči zaustavljaju se na jednome od njih. Jon-Paul Gilhooley, deset godina, najmlađi među onima koji iz Sheffielda nikad nisu došli kući. Navijač koji je poginuo prateći klub kojeg voli. Dječak kojemu je život oduzet na početku, smrvljen do smrti na tribini neprikladnoj za ljudska bića. Poznavao sam Jon-Paula. Bio mi je bratić. Trnci mi prođu niz kičmu, prekrižim se nastavim dalje.”
Riječi su to iz Gerrardove autobiografije kojima se prisjeća tek nešto više od godinu dana starijeg bratića, najmlađe žrtve tragedije na Hillsboroughu, tragedije koja je izravno obilježila Gerrardovu karijeru, ali poslužila i kao motiv. Svaki osvojeni bod, svaka pobjeda, svaki postignut pogodak iz Gerrardove karijere posvećen je Jon-Paulu Gilhooleyju i sjećanju na dječaka koji bi danas bio ponosan na kapetana Liverpoola.
S bratićem na umu, Gerrard je dva puta podizao FA kup, trostruki je osvajač Liga kupa, a na domaćim se travnjacima dvaput osladio i Community Shieldom. Najveći uspjeh na europskom tlu polučio je osvajanjem Lige prvaka u čudesnom finalu iz 2005. godine, a tome je naslovu dodao i onaj u nekadašnjem Kupu Uefe, ali i dva Uefina Superkupa.
Igrači iz Premier lige dvaput su ga proglašavali igračem godine, navijači Liverpoola također, a britanski novinari jednom, no najveći je individualni uspjeh ostvario te plodne 2005. godine, kada je proglašen najboljim klupskim igračem godine u izboru Uefe.
Tri je sezone bio najbolji strijelac Liverpoola, jedan mu je pogodak proglašen pogotkom sezone, a u najboljoj momčadi Premier lige našao je svoje mjesto čak sedam puta. Za posebne zasluge prije pet godina britanska ga je kraljica odlikovala članstvom u Redu britanskog carstva, pa nije teško zaključiti kako je Steven Gerrard u karijeri osvojio gotovo sve što se osvojiti može.
Gotovo sve.
Možda i više od hrđavog, oštrog predmeta koji mu je prije 23 godine probio stopalo i zaprijetio preranim okončanjem potencijalno bogate karijere, Gerrarda boli i boljet će činjenica da s Liverpoolom i reprezentacijom nije osvojio najsjajnije naslove. Prognoze Brendana Rodgersakako će oporavak Redsa potrajati najmanje tri godine sasvim sigurno ne idu na ruku 32-godišnjeg kapetana.
Jedan je od najvećih, no u isto vrijeme jedan od onih uz čiju će se karijeru uvijek neizbježno vezati jedno “ali”.
Na travnjaku nemilosrdan, srčan i hrabar, kada je potrebno i agresivan do granice regularnosti, a katkad i preko nje, Gerrard je izvan nogometnog terena vjeran suprug i brižan otac trima kćerima, Lilly-Elli, Lexie i Lourdes, kojima je nimalo slučajno nadjenuo imena koja počinju slovom L. Vjerojatno bi i suprugu Alex natjerao na promjenu imena, da mu udobnost bračne postelje nije privlačnija od kauča u dnevnoj sobi.
Dok Liverpool prolazi kroz najteže dane u proteklih nekoliko desetljeća, Gerrard poput jedine konstante gura naprijed, ne predaje se. I neće stati dok iz sebe za dobrobit kluba ne iscrpi i posljednji atom snage, ostavi kopačke u svlačionici i kaže konačno zbogom.
“Prerežite mi vene i krvarit ću liverpulski crveno”, riječi su kojima počinje Gerrardova autobiografija. “Igram za Jon-Paula” njezina je posljednja rečenica. Među dvama priznanjima ponosno stoji karijera jednog od najvećih kojeg je Engleska ikad imala.
Tekst napisao gospodin Marin Vuković, legendarni autor poznate kolumne -Engleski pacijent-