“Potrošio je bogatstvo”? Ne, za mizeriju je Boban složio Dinamo od kojeg HNL drhti

Nekad je dovoljno samo pogledati ljestvicu. Dinamo, koji već sada s dvoznamenkastom prednošću juri prema naslovu i izgleda kao momčad koja će do kraja prvenstva samo povećavati razliku, čini se kao potpuno normalna pojava, prirodno stanje stvari u HR nogometu, Dinamo je tamo gdje mora biti. Meni je puno zanimljivije ono što se događalo prije manje od godinu dana – ljeto u kojem je Zvonimir Boban doslovno rastavio svlačionicu do temelja, promijenio generaciju i za “sitniš” u europskim okvirima složio sasvim novu momčad.

Ljeto suludog mercata i tri promašaja

Sam Boban je ljetni prijelazni rok opisao kao “sulud”. Dinamo je doveo 18 novih igrača za oko 17,5 milijuna eura, što je otprilike 70 posto iznosa koji je klub dobio prodajom Martina Baturine. Istovremeno je otišlo više od dvadeset nogometaša; praktički je promijenjen cijeli kostur momčadi, a ostali su samo ključni nositelji poput Mišića i Hoxhe, koji su osigurali kontinuitet i proveli novu generaciju kroz prvi, kaotični dio sezone.

Naravno da je u takvoj čistki nemoguće pogoditi sve. Villar je ispao najskuplji promašaj – plaćen oko tri milijuna eura, nikad se nije ozbiljno nametnuo i već je u zimu poslan u Elche. Ljubičić, doveden kao ozbiljno pojačanje za vezni red, također nije opravdao očekivanja te je otišao nakon samo pola sezone. Treći u tom paketu je Mudražija, koji je završio na posudbi u AEK-u i praktički ispao iz svih ozbiljnijih planova. Važno je upravo to: Boban promašaje nije gurao pod tepih. Vrlo brzo je priznao pogrešku i u prvom idućem roku ih je “hladno” ispravio, umjesto da ih uporno brani samo zato što nose njegov potpis.

Mudražija: emocija protiv realnosti

U toj priči Mudražija je posebna kategorija. Dobar dio navijača najviše se ljutio upravo zbog njega, više nego zbog Villara ili Ljubičića, jer je domaći dečko, dinamovac od glave do pete, ozbiljan profesionalac i igrač koji nikad neće narušiti atmosferu u svlačionici. Otišao je u sklopu zimske čistke i završio na Cipru, pa ga je dio javnosti instinktivno svrstao u istu ladicu s promašajima koje je Boban hladno prekrižio.

Ako se odmaknemo od emocija, ostaje vrlo jednostavno pitanje: umjesto koga bi Mudražija danas igrao? Umjesto Zajca ili Stojkovića, koji nose ogroman volumen igre, trke i lopte prema naprijed, ili umjesto Mišića, kapetana i prve figure sredine? Kad se Bennacer potpuno vrati, i on će u hijerarhiji biti ispred, za to se izborio i Soldo, a u minutama koje je dobio puno dobroga je pokazao i mladi Šunta, a Mudražija nije ni “desetka” ni napadač da bi pokrivao neku drugu ulogu. Njegov problem u ovom Dinamu nije to što ga Boban nije volio, nego što u vrlo precizno posloženom sustavu 4-3-3 nema poziciju na kojoj bi on bio prvi izbor.

Unatoč tome, tu ću stati na njegovu stranu – jesenska polusezona mu je ipak trebala donijeti nešto više minuta. U sezoni s HNL-om, Kupom i Europom, uvijek postoji prostor da igrač takvog profila dobije koji start ili jaču ulogu s klupe, čisto da se vidi može li iskoristiti šansu. No, sama činjenica da u sredini terena danas imaš Mišića, Zajca, Stojkovića i uskoro spremnog Bennacera, govori koliko je ova momčad narasla – i koliko je teško pronaći mjesto čak i za one koji ljudski zaslužuju više.

Livaković kao zimski bingo i momčad koja je prodisala

Zimski prijelazni rok donio je potez koji je izgledao pomalo romantično, a na terenu se pretvorio u čisti dobitak – povratak Dominika Livakovića. Nakon turbulentne epizode u Fenerbahçeu i posudbe u Gironi, Livaković je sam potaknuo ideju povratka, a Boban je iskoristio trenutak i vratio čovjeka koji godinama diže puls suparničkim napadačima, a spušta ga vlastitoj obrani.

Kovačević je s njim dobio više od vratara – dobio je sigurnost, hijerarhiju i mir u zadnjoj liniji. Filipović i Nevistić su tu realno prihvatili uloge drugog i trećeg vratara kakve Dinamo treba imati, a momčad je konačno počela privoditi utakmice kraju kao ozbiljan klub: bez panike u završnicama, bez “lutrije” u zadnjih pet minuta i bez dojma da svaka duga lopta može postati problem. To se jasno vidi i u Europi, gdje su ove sezone, uz sva lutanja i očekivane probleme, jer u Europi se nema vremena za slaganje ekipe, stigli do 1/16 finala Europske lige.

Naslov bez stresa i nužne krize usput

Dinamo će, vrlo izvjesno, prošetati kroz ovo prvenstvo. Razlika u odnosu na Hajduk i ostatak lige već je sada dvoznamenkasta, a s obzirom na formu i širinu kadra, teško je zamisliti scenarij u kojem se naslov dovodi u pitanje. Jasno je da nije sve bilo savršeno – porazi od Gorice i Lokomotive na Maksimiru, poraz u Vinkovicma od Vukovara, utakmice u kojima se pobjeđivalo uz lošiju igru – ali to je cijena slaganja potpuno nove momčadi.

Ono što je drukčije nego ranijih godina jest reakcija kluba. Umjesto da nakon svakog lošijeg tjedna mijenja trenera ili sportskog direktora, Dinamo je ovaj put odlučio ustrajati u vlastitom planu. Boban je bio svjestan da su ranije serije smjena donijele više štete nego koristi. Kovačević je dobio ono što njegovi prethodnici nisu – jasno pokriće uprave i poruku da se filozofija ne mijenja preko noći.

Ljudi, ne figure: svlačionica koja je postala momčad

Danas ovaj Dinamo više ne izgleda kao skup dobro plaćenih figura na papiru. Iz proslava golova i načina na koji se nose s teškim trenucima vidi se homogena grupa koja diše zajedno. To nije romantična fraza, nego nogometna realnost: ogroman je jaz između toga kada ti s lijeve strane sjedi samo suigrač i kada ti sjedi prijatelj. Za prijatelja se ulazi u duel u kojem se možeš ozlijediti, za suigrača možda zakasniš milisekundu.

Takvo povjerenje ne gradi se za mjesec dana. Treba vremena da u svlačionici saznaš tko je tko, tko se bori s kakvim problemima, tko ima suprugu, tko djecu, kako se ona zovu i kad im je rođendan, tko se muči s nekakvim problemima, a u konačnici i tko daje sve od sebe na treningu. Kada klub preko ljeta promijeni 18 igrača, logično je da će trebati pola sezone da se od “čekaonice s putovnicama” stvori prava momčad. Dinamo je ove godine platio tu cijenu u nekoliko lošijih partija, ali je izašao s jasnim identitetom.

Novac, Baturina i realnost modernog tržišta

Oni koji Bobanu zamjeraju potrošene novce obično zaborave ključnu računicu: 18 novih igrača za 17,5 milijuna eura. To je otprilike 70 posto jednog Baturininog transfera. U svijetu u kojem osrednji turski klub isti iznos plati za jedno krilo, Dinamov ljetni prijelazni rok spada u kategoriju vrhunskog posla.

Zamisli PSG koji bi morao složiti cijelu novu momčad za iznos jednog Mbappéovog transfera – vjerojatno bi završili u sredini tablice. Dinamo je, za iznos manji od jednog “velikog” imena, zadržao ključne igrače, vratio Livakovića, složio kostur, uzeo naslov i osigurao europsko proljeće.

Zato ova sezona izgleda kao najjači argument da je Boban pogodio smjer. Ne zato što nije bilo promašaja, nego zato što ih brzo ispravlja i ne odustaje od vizije. A kada netko razumije nogomet i ima hrabrosti potpisati 18 igrača za “jednog Baturinu”, onda je logično da konkurencija s nelagodom čeka sljedeće ljeto. S pravom, ako je Boban ovo stvorio u tako kratkom roku, što će biti nakon dodatne selekcije…