Ruganje rivalima? Hajduk napravio nešto što nitko nije očekivao

Hajduk je ušao u 2026. godinu onako kako samo on zna. Bez trofeja u vitrini, bez velikih obećanja i bez lažnog optimizma, ali s masom ljudi koja ni nakon dva desetljeća čekanja ne odustaje. Dok se u Splitu još zbrajaju propuštene prilike i stare rane, brojke govore nešto sasvim drugo. Ljubav prema klubu ne da se mjeriti tablicom, bodovima ni titulama. Prvih sati nove godine bilo je dovoljno da Torcida još jednom pokaže kolika je snaga iza Poljuda. Obnova članstva tek je krenula, a Hajduk je već pregazio vlastite rekorde. Ujutro deset tisuća. Do večeri dvadeset. Bez kampanje s velikim riječima, bez pompe i bez euforije koja traje tri dana. Samo ljudi koji znaju što im Hajduk znači i koji se, bez obzira na sve, opet vraćaju.

U klubu su to dočekali mirno, gotovo očekivano. Članska kampanja ove godine nije se vezala uz rezultate ni tablicu, nego uz infrastrukturu i budućnost. Poruka je jasna. Ako već godinama ne dolazi naslov, mora doći nešto trajno. Nešto što ostaje. Uprava otvoreno govori da je ovo godina u kojoj se mora povući potez, a članstvo se još jednom pokazalo kao temelj svega. Hajdučki puk ponovno je prepoznao trenutak. Dvadeset tisuća članova u jednom danu nije slučajnost. To je refleks navike, identiteta i tvrdoglave vjere da klub nije samo momčad na terenu. Hajduk je priča koja se prenosi, obnavlja i živi, bez obzira na to tko je prvi, a tko drugi. Trenutačno je to drugo mjesto, bod iza Dinama, ali Poljud je i dalje pun, a povjerenje nije nestalo.

Prvenstvo se nastavlja uskoro, čeka se Istra 1961 i nova runda živciranja, sumnji i nade. Ali jedno je već sada jasno. Dok god se u prvim satima godine učlanjuje dvadeset tisuća ljudi, Hajduk nema problem s navijačima. Sve ostalo je na onima koji vode klub.