Slaven Bilić: Volim mlade igrače jer upijaju informacije kao spužve, ali trebaju im oslonci

Slaven Bilić u posljednje vrijeme povezivao se s povratkom u Hajduk, ali ne u trenerskoj ulozi već u onoj koja se odvija u uredima. Ponuđeno mu je mjesto predsjednika Uprave, ali Bilić se još uvijek vidi isključivo kao nogometni trener te se zahvalio na toj ponudi splitskog kluba. Bivši izbornik Hrvatske bez angažmana je još od kolovoza prošle godine, a sada je dao veliki intervju za  The Athletic.

Pričao je o brojnim temama – fenomenu nogometa u Hrvatskoj, svojoj dosadašnjoj trenerskoj karijeri, filozofiji nogometa… Cijeli intervju možete pročitati OVDJE, a mi smo izdvojili neke od najzanimljivijih dijelova.

U prvome pitanju novinara koji je vodio intervju, Sebastiana Stafford-Bloora, Bilić je objasnio zašto tako mala zemlja kao Hrvatska ima takve uspjehe u nogometu.

Imamo očito puno talenta, ali uvijek smo bili jako dobri u momčadskim sportovima. U košarci, vaterpolu, rukometu. Mislim da je to zato što se volimo družiti, volimo biti vani na ulici. U dijelovima zemlje iz kojih dolazi puno sportaša klima je dobra, pa su naša djeca stalno bila vani. Možda danas sve manje, zbog društvenih mreža, ali mi smo znali provoditi sate i sate vani.

Mislim da dobro mogu suditi o hrvatskom nogometu jer sam igrao za reprezentaciju i bio njezin izbornik i mislim da naši igrači imaju zajedništvo koje se podcjenjuje. Bez obzira na to tko je izbornik, igrači su prijatelji, ne samo suigrači. Čak i nakon što završe reprezentativne akcije, većina ih i dalje ostaje u kontaktu. Ne možete analizirati učinak toga. Ne možete ga izmjeriti. Ali to je ključno.

Bilić je osoba s pedigreom, prošao je puno toga, ima iskustva iz brojnih zemalja – Rusije, Turske, Kine, Engleske, a posljednji angažman bio mu je u Al FAtehu u Saudijskoj Arabiji.

Mislim da ne mogu izdvojiti jedan trenutak. Cijeli moj život je povezan s nogometom i s poslom koji danas radim. Svaki trener koji me trenirao ostavio je neki utjecaj, čak i ako govorimo o omladinskoj školi Hajduka iz 1980-ih. Sjećam se i tih trenera, i još uvijek koristim neke njihove metode svakodnevno i tjedno.

Kako razgovaraš s igračima. Kako gradiš pripreme. Sve je to povezano.

I jako mi je pomoglo što sam upoznao različite kulture i ljude. Koliko naporno možeš trenirati različite igrače. Kako prilagođavaš treninge igračima različitih sposobnosti i u različitim klimatskim uvjetima. Kad ideš iz Kine u Saudijsku Arabiju, ne možeš jednostavno kopirati i zalijepiti. Kako osigurati da imaju vremena za molitvu? Postoji mnoštvo razlika.

Ali mislim da sam, u ovoj fazi svoje karijere, zahvaljujući tom znanju i iskustvu spremniji nego ikad.

Prošao je puno toga, a svaki angažman donio je novo okruženje koje je zahtijevalo nove solucije.

Premier liga izvuče najbolje iz tebe. Taktički. U svakom pogledu. Cijeli svijet gleda i sučeljavaš se s nevjerojatnim trenerima i igračima. Ali neki misle da je treniranje u Saudijskoj Arabiji lagano – a nije. Razina nije kao u Premier ligi, to je točno, ali i dalje je veliki izazov biti trener tamo.

Prvo, pod pritiskom si jer je nogomet ondje izuzetno važan. Drugo, 80 posto igrača u nekim momčadima dolazi iz inozemstva, i to su dobri igrači, većina njih bi mogla igrati u Europi, ali moraš u momčad uvrstiti i tri domaća igrača. Neki su odlični, ali drugi ipak nisu na istoj razini.

Mnogi klubovi rješavaju to tako da te domaće igrače stave na bekovske pozicije ili ponekad u vezni red. Liga, klubovi i navijači žele gledati zvijezde, a zvijezde su krilni igrači i napadači. To onda znači da tvoj lijevi bek mora čuvati desno krilo.

Mora čuvati Sadija Manea ili Riyadha Mahreza. Mora igrati protiv nevjerojatno kvalitetnih igrača. Tvoja najslabija karika igra protiv njihove najjače. A da stvar bude još gora, tvoj lijevi krilni igrač možda je stvarno dobar, ali ne želi pomagati beku u obrani. Tvoj je zadatak pronaći rješenje. Zapravo, u mnogim situacijama u Saudijskoj Arabiji moraš biti kreativniji nego u Engleskoj.

Kakav stil nogometa preferira?

Uvijek želim da moje momčadi igraju dobar nogomet. Ili da barem budu sposobne igrati dobar nogomet. Ne govorim o sustavu igre. Želim da na terenu u isto vrijeme imam što više igrača koji su dobri s loptom. Ako moja momčad može biti opasna, onda ima šansu. Ostalo je moj posao. Da ih natjeram da se brane. Da budu čvrsti, organizirani i da trče.

To je ono što cijelu svoju karijeru pokušavam raditi sa svojim pomoćnicima. Kad sam vodio Hrvatsku, moj vezni red su činili Niko Kranjčar, Ivan Rakitić i Luka Modrić, ali s defenzivnijim Nikom Kovačem iza njih.

Moraš biti opasan. I to pomaže i u obrani, ako više imaš loptu u posjedu. A svakom igraču je draže igrati u takvom okruženju. Kad imaš igrače poput Rakitića i Modrića, ili Dimitrija Payeta u West Hamu, oni čine suigrače oko sebe boljima. Stavljaju ih u bolje situacije. Mogu im podići samopouzdanje u važnim utakmicama i učiniti ih boljim igračima.

Bilić je poznat po promoviranju mladih igrača.

Nikad me nije bilo strah ubaciti mlade igrače u momčad. To se nije promijenilo. Učinio sam to s Modrićem, s Rakitićem. S Vedranom Ćorlukom, Eduardom i Declanom Riceom. Ili s Gradyjem Dianganom dok je bio na posudbi iz West Hama u West Bromu.

Volim mlade igrače jer upijaju informacije kao spužve. Osim toga, nemaju strah od pogrešaka. Razmišljaju pozitivno. Vide čašu kao napola punu i donose nevjerojatnu energiju momčadi i treninzima. Ali nogomet je kao i život. Traje 90 minuta i tijekom tog vremena dođu ključni trenuci i razna previranja. Mladim igračima ne treba iskustvo starijih dok sve ide dobro. No kad prime gol ili protivnik postane bolji, tada im trebaju oslonci.

Zato, idealno, ako govorimo o mom vremenu u reprezentaciji, želiš imati Modrića, Kranjčara i Rakitića, ali i Niku Kovača. Metronoma. Stabilnog igrača koji im može pomoći kad im zatreba podrška na terenu. Sigurno utočište. (Foto: HNK Hajduk Split)