Aktualni hrvatski prvak Dinamo Zagreb promjenu trenera napravio je i u juniorskoj momčadi. Novi trener postao je Kristijan Polovanec.
Polovanec je i sam svojevremeno nastupao za Dinamo, a u akademiji kluba već je u dva prethodna navrata imao određenu funkciju. U kampanji 2019/20. vodio je U-18 momčad, a sezonu kasnije bio je pomoćnik na klupi Dinama II. No, ni ovaj njegov treći mandat nije krenuo sada po preuzimanju uloge glavnog trenera juniora. Naime, Polovanec je s akademijom od prošlog ljeta, odnosno, od početka aktualne sezone.
– Da, ovdje sam od ljeta. Dva puta sam razgovarao sa sportskim direktorom i direktorom naše akademije, prvotno je bilo zamišljeno da preuzmem neku mlađu selekciju, no ja sam rekao da preferiram neku stariju selekciju. Našli smo se negdje na sredini, predstavili su mi ideju da individualno radim s braničima iz naših pionira, kadeta i juniora. To je bio prijedlog koji mi se svidio pošto sam svojevremeno bio obrambeni igrač i mislim da smo u šest mjeseci puno toga napravili, stvorili smo neke automatizme i to se moglo vidjeti na utakmicama. Osobno sam jako zadovoljan napretkom, a zadovoljna je bila i akademija, kao i treneri selekcija s čijim sam igračima radio tako da je za mene to predstavljalo idealno uhodavanje za ovo što me čeka.
Trener ste već više od 10 godina, radili ste i sa seniorima i s mlađim selekcijama, ali preuzeti Dinamovu izlaznu kategoriju iz akademije sigurno predstavlja poseban izazov?
– Naravno da predstavlja. Svaka momčad i svaki klub nose svoje, no Dinamo je poseban kao prvo s emotivnog aspekta. Ja sam klinac koji je rođen u Zagrebu, išao sam ovdje u školu, prošao sam Dinamovu akademiju i igrao sam za prvu momčad. Ovo mi je drugi mandat u ulozi glavnog trenera u klupskoj akademiji, no kao što kažete, trenirati izlaznu selekciju, najstariju momčad akademije je određena čast i velika privilegija. Naravno da s time u paketu dolazi i određena doza stresa, ali i veliko zadovoljstvo, što je jače od svega ostalog.
Kao što smo već napomenuli, surađivali ste s trenerom Banovićem, bili ste na utakmicama juniora ove sezone – Jeste li se čuli s njim nakon što je otišao, je li imao kakav savjet za vas?
– Nismo se čuli nakon njegovog odlaska, ali smo na njegovoj posljednjoj utakmici dugo razgovarali, mi se znamo dugi niz godina, ista smo generacija, igrali smo skupa i u mladoj reprezentaciji i povezuje nas veliko prijateljstvo. Kao što ste rekli, ja sam bio dosta upućen u juniore kroz suradnju sa stožerom na Memorijalnom turniru Mladen Ramljak, u UEFA Youth Leageu, i na našim domaćim utakmicama, tako da mogu reći da sam upoznat sa svime. Nekakav poseban savjet mi nije morao dati. Mi smo ga uvijek zvali „Nijemac“ jer je velik dio života proveo u Njemačkoj, za mene su pak kao za igrača govorili da sam Nijemac zbog radnih navika pa smatram da ću nastaviti ondje gdje je Ivica stao. Nadam se da ćemo se u bliskoj budućnosti čuti i da će imati još pokoji koristan savjet s obzirom na novo iskustvo koje će skupiti u Freiburgu.
U prvenstvu nažalost imamo popriličan zaostatak za Lokomotivom, u Europi smo u dramatičnom stilu prošli dalje. Kako ste vi vidjeli cijeli taj period i koje su po vama najveće prednosti juniorske momčadi, a na kojim stvarima se još treba poraditi?
– Slažem se da smo u Ligi prvaka dramatično prošli dalje, ali imali smo ozbiljne protivnike, igrali smo doista sjajno. Nažalost, jednu dobivenu utakmicu u Bratislavi koja ni po čemu nije smjela završiti ničime osim našom pobjedom, na kraju nismo pobijedili, pa nam se to možda malo i vratilo u samoj završnici prvog kruga, prošli smo onako slatko, nakon iščekivanja. U prvenstvu je zaostatak velik, ali tu svakako sve pohvale zaslužuje Lokomotiva na čelu s trenerom Nikicom Jelavićem. Još uvijek nemaju poraz, no mi ćemo dati sve od sebe, gledati isključivo sebe i boriti se do zadnje minute, pokušati to stići ako je moguće. Ako nije, čestitat ćemo protivniku na boljoj sezoni, tako je to u nogometu i u sportu općenito.
Već smo spomenuli da ste trenirali i seniore i mlađe selekcije. Iz trenerske perspektive, koja je razlika između vođenja mlađih nogometaša i vođenja neke prve momčadi?
– Ja bih to rekao ovako: u juniorima imate igrače od 18-19 godina, a u seniorima više-manje igrače starosti od 18-35 godina, dakle iskustvo seniorskog nogometa se ne može usporediti s ničim iz omladinskih pogona. Nogomet u školi je samo to – nogomet, dok je nogomet u seniorskim kategorijama „atletski nogomet“. Ekstremna je razlika po pitanju fizike, duela, no najviše po pitanju razmišljanja i donošenja odluka. Uvijek je potreban određeni period prilagodbe, zato bismo svi mi voljeli da se vrati B ekipa, odnosno nekadašnji Dinamo II. Ja sam prošao kroz njega i znam koliko to znači. Jedan stoper od 18 godina kad igra za B ekipu, mora se suočavati s protivnicima koji su možda na zalasku karijere, koji su prošli sve. Duel s napadačem od 30 ili 35 godina nije isti kao s igračem od 18 godina, koliko god on bio brz i mislim da upravo u tome leži najveća razlika – u iskustvu, čitanju igre i prepoznavanju situacija. Svi se eto, nadamo da ćemo od ljeta ponovno imati B ekipu ili barem neki satelitski klub u koji bismo mogli slati naše mlade igrače i na taj način ih pripremati za prvu momčad.
Ajmo malo o trenerskim uzorima – imate li možda neko ime ili neka imena koja biste izdvojili?
– Pa svi uvijek u prvi plan stavljaju Pepa Guardiolu i apsolutno se slažem da je on genijalan trener, ali osobno možda više preferiram Jürgena Kloppa i njegov stil nogometa, agresivan, okomit i s visokim presingom. U svom mandatu je vratio Liverpool iz neke prosječnosti u sami vrh i smatram da je i sve ovo što sada Arne Slot radi i djelomična zasluga Jürgena Kloppa, pa ako nekoga moram izdvojiti, neka to bude on.
Znači li to da i od vaše momčadi u nastavku prvenstva možemo očekivati takav nogomet, agresivan i okomit?
– Gledajte, mi u akademiji imamo određene principe igre kojih se pridržavamo u ovim starijim kategorijama, od pionira do juniora i mislim da je to jako važno. Da, agresivnost i okomitost su neke od tih stavki, ali ja bih prije svega tu naglasio borbenost i odlučnost. Moramo se vratiti na onu razinu da protivničke ekipe kad ovdje dolaze nemaju u glavi „Ajmo, igramo s Dinamom!“, već da dođu sa strahom koliko će komada primiti i da najradije ni ne žele igrati tu utakmicu.
Na prijelazu iz juniora u seniore vrlo je bitan i psihološki aspekt. Radi se o pojedincima koji su u osjetljivim godinama, koji prelaze iz djetinjstva u odraslu dob i sigurno nije lako zadržati sve to pod kontrolom – kako gledate na taj izazov?
– Po tom pitanju ću najviše raditi imajući na umu svoje iskustvo. Ja sam u Dinamu bio kapetan kadeta i juniora, a zatim sam došao u prvu momčad i onda se sve okreće naglavce. Nisi više glavni, postaješ samo “jedan od”, imaš velik broj stvari za dokazati i to može psihološki utjecati na igrača. Također, ne možemo znati ima li neki igrač problema u obitelji ili s djevojkom i oni se tu teško otvaraju. Ali, ako se vi, da tako kažem, spustite na njihovu razinu, pa uvedete i malo zafrkancije, ali i pokažete da ste spremni porazgovarati o bilo čemu, pružiti podršku, zagrliti igrača i doprijeti do njega, onda im već počnete ulijevati povjerenje i onda se priča mijenja.
Momčad preuzimate usred sezone, koliko je to zahtjevnije u odnosu na situaciju u kojoj trener vodi ekipu od ljeta?
– Uvijek je lijepo kad kreneš u sezonu s momčadi, kad radiš po svojim principima, kad zajedno prođete pripreme. Ali kao što sam rekao, ja sam u jesenskom dijelu prvenstva dosta vremena proveo s njima. Znaju kako funkcioniram, znaju što želim i očekujem od njih, a ono što je najbitnije, ja njih poznajem i oni poznaju mene. Bilo bi, jasno, idealno da sam ih vodio od početka sezone, ali eto pružila mi se prilika sada i naravno da sam je prihvatio u kakvom god obliku stigla.
Cijeli razgovor možete pročitati OVDJE.