Valdas Dambrauskas smiren kao i uvijek. U kino-dvoranu je došao koncentriran, kao da je pobijedio prvenstvenu utakmicu. Sigurno je negdje u dubini duše proživljavao veliki trenutak, ali to se nije vidjelo na njegovom licu. Počelo je s laganim, uvodnim pitanjem – ostaje li u Hajduku?
– Nikad me nitko nije pitao hoću li dati ostavku u ovih sedam mjeseci na klupi. I to je dobar pokazatelj kuda ide Hajduk. Mogu zamisliti što znači čekati tolike godine i zato razumijem emociju naših navijača – kazao je Dambrauskas.
– Prije nego li sam došao u klub, znao sam što je Hajduk, naučio sam puno toga o siru i pršutu, znao sam da je Boro Primorac promašio kazneni udarac u velikoj utakmici protiv HSV-a. Ali, sada znam još više. Hajduk je nešto posebno i ova noć je nešto što neću nikada zaboraviti u životu.
U tom trenutku u kino-dvoranu ušli su Grgić, Melnjak, Katić i Elez. Pivom su zalili svog trenera zapjevavši “večeras je naša fešta”. Iznenadio se Dambrauskas, nije navikao na takve proslave. Ali, morat će u Hajduku. Posebno ako nakon diplome u Kupu želi i doktorat s prvenstvom. Hoćete li sljedeće godine slaviti još više i žešće?
– Ne pričam dok ne osvojim, dok ne pobijedim. Svi su trofeji teški, prošli smo zajedno puno ozljeda. Kalinić, Gergo su ozlijeđeni, Atanasov je sjeo na klupu, a nije mogao igrati. Svi su se u klubu žrtvovali za taj trofej, ali igrači su najviše dali.