Torcida napadnuta u BiH, iza svega stoje stari neprijatelji, a ne Srbi

Planinski zrak na Kupresu, koji bi trebao donositi mir i spokoj, u nedjelju navečer bio je ispunjen mirisom nasilja i zvukom razbijenog stakla. Poznati portal Hooligans.cz prvi je prenio vijest o novom navijačkom obračunu. Unio je početnu pomutnju informacijom da su se ponovno sukobile pristalice Crvene zvezde i Hajduka. Iako su sjećanja na nedavni kaos u Tuzli još uvijek svježa, gdje su stotine sudionika pretvorile ulice u ratište. Vijest s Kupresa ubrzo je dobila još mračniji i tužniji obrat. Nakon što je prva objava povučena, na svjetlo dana izronile su neslužbene informacije koje bole više od bilo kojeg poraza na travnjaku. Čini se da su navijače Hajduka u zasjedi dočekali navijači Dinama. Naoružani palicama i bokserima, ostavljajući iza sebe oštećene automobile. Ostavili su i još dublje rane na ionako napaćenom tkivu domaćeg nogometa. Srećom, ovaj put su izbjegnute teške tjelesne ozljede

Kada će mržnja između „brata“ i „brata“ prestati puniti crne kronike?

Postalo je gotovo uobičajeno da svaka sezona donosi nove izvještaje o brutalnim okršajima navijačkih skupina. Granice nasilja se pritom opasno pomiču prema nepoznatom i mračnom teritoriju. Vidjeli smo ove godine i sukobe s navijačima iz susjedne Srbije. Tamo su, prema dostupnim fotografijama na društvenim mrežama, hrvatske skupine odnijele „pobjedu“. No, u tim trijumfima zapravo nema niti mrvice časti ili ponosa. Postoji samo poraz ljudskosti koji zaslužuje najoštriju osudu svakog istinskog ljubitelja sporta. Posebno tragično zvuči činjenica da sukob između Bad Blue Boysa i Torcide iz godine u godinu prerasta u sve opasnije fizičke obračune. Ono što bi trebalo biti vječno rivalstvo dva najveća hrvatska kluba, pretvorilo se u lov na suparničke tablice. Sve češće gledamo čekanje u mraku s hladnim oružjem u rukama. Umjesto pjesme i zajedništva u ljubavi prema nogometu, svjedočimo ratu koji samo pukom srećom još uvijek nije odnio mlade živote.

Dokle god palice budu rješavale nesuglasice oko klupskih boja, stadioni će ostati mjesta straha, a ne radosti. Kupreški incident samo je još jedno upozorenje da se nalazimo na vrlo opasnom rubu. Nasilje polako, ali sigurno, guta sve ono lijepo što sport predstavlja u svojoj suštini. Krajnje je vrijeme da se zapitamo je li ijedna klupska zastava vrijedna krvi na asfaltu. Vrijedi li ona straha u očima onih koji su te večeri samo htjeli sigurno stići svojoj kući?