Ostati dvadeset godina na klupi jednog kluba postalo je u modernoj nogometnoj eri nešto praktički nedostižno, gotovo nemoguće, ali upravo to ostvario je Arsene Wenger, koji je menadžerom Arsenala imenovan 22. rujna 1996., a prvi put na klupi ovog kluba je sjedio 1. listopada te godine.
Dvadeset godina kasnije u velikom intervjuu za francuski list L’Equipe otkrio je neke nepoznate detalje iz svoje karijere.
Arsene, kad bih vam danas rekao brojku 7302, što bi vam palo na pamet?
– Ništa.
Toliko dana ste menadžer Arsenala. To je više nego svi ostali premierligaški menadžeri zajedno.
– Doista? A koliko je to sekunda, kad vam već matematika ide tako dobro (smijeh)?
To je lako, 7302x24x3600!
– Meni to ne znači ništa posebno, osim da radim posao koji je okrenut isključivo prema budućnosti. Prema sljedećem danu. Ja uvijek živim u budućnosti. Sve je isplanirano. Zgusnuto. Moj odnos s vremenom je ispunjen tjeskobom. Uvijek se borim protiv njega. Zbog toga ignoriram ono što je bilo u prošlosti.
Kako sljedeća minuta može biti izvor tjeskobe?
– Uvijek me je strah da ću zakasniti. Da neću biti spreman. Da neću uspjeti ostvariti ono što sam planirao. Moj odnos s vremenom je stresan na svaki način. Vraćanje u prošlost, gledanje unatrag, je jednako tako strašno. Prije svega, strašno je jer nije toliko toga preda mnom koliko sam već proživio… Jedini način za boriti se s vremenom je ne gledati previše unatrag. Ako to činite, to vam može donijeti osjećaj tjeskobe i krivnje.
Upotrijebili ste riječ tjeskoba kako biste opisali i sutrašnjicu i jučerašnjicu…
– Jedini mogući trenutak sreće je sadašnjost. Prošlost vam donosi žaljenje za nečim. A budućnost donosi nesigurnost. Čovjek je to vrlo brzo shvatio i zbog toga je stvorio religiju. Ona apsolvira ono što je pogrešno napravio u prošlosti i govori mu da ne brine zbog budućnosti, jer će svakako otići u raj. To znači da trebate iskoristiti sadašnjost najbolje što možete. Čovjek je sam sebe vrlo brzo ‘psihoanalizirao’ kroz vjeru.
Vaša lucidnost kad je u pitanju odnos između čovjeka i religije je puno drugačija od vaših stajališta iz vremena kad ste bili tinejdžer. U to vrijeme ste čitali ulomke iz katekizma kako biste pomogli svojoj momčadi da pobijedi…
– Nažalost, to danas više ne funkcionira tako dobro! Ipak, to je dobra stvar, jer to znači da mojoj pomoći ne treba nužno Božja pomoć kako bi pobjeđivala.
U vašem odnosu sa sadašnjošću, igrom, osjeća li menadžer kako mu je povjerena gotovo mistična moć? Vi ste kreator svoje momčadi, njezinog stila igre, njezine strategije.
– Religiozno, kaže se kako je Bog stvorio čovjeka. Ja sam samo vodič. Ja omogućujem drugima da izraze ono što imaju unutar sebe. Ja nisam stvorio ništa. Ja samo iskorištavam ono što je divno u čovjeku. Ja sebe definiram kao optimista. Moja vječna borba u ovom poslu je shvatiti što je to divno u čovjeku. Može me se opisati naivnim u tom smislu. Ali to mi omogućuje da imam vjere, a često se pokaže da sam u pravu.
Ne uvijek…
– Ponekad, ne mogu iz čovjeka izvući ono najbolje što je u njemu. To mi daje mogućnost da analiziram gdje sam pogriješio.
Kažete kako su vas znali opisati naivnim. Nije li vam draže da vas zovu idealistom?
– Jedan čovjek je rekao: ‘Postoji samo jedan način za živjeti s idejom smrti, a to je pokušati pretvoriti sadašnjost u umjetnost’. To funkcionira u skladu s onim o čemu smo upravo pričali.
Umjetnost nije nužno izvor univerzalne ljepote. Neka djela mogu biti popularna ili šokantno ovisna o odnosu koji netko ima prema ljepoti.
– Ja sam odabrao momčadski sport. Postoji određena magija u tome kad ljudi ujedine svoje energije kako bi ostvarili zajedničku ideju. Tada sport postaje predivan. Čovjek postane nesretan onda kad se nađe sam u borbi protiv problema s kojima se mora suočiti. Posebno u modernom društvu. Momčadski sport ima tu vrijednost da može biti ispred svog vremena. Možete igrati s jedanaest igrača iz jedanaest različitih država i pružiti kolektivni rad. Danas sport može pokazati kakav će biti svijet sutra. Mi možemo dijeliti divne emocije s ljudima s kojima se ne možete sporazumjeti. To još nije moguće u dnevnom društvu. Kad tenis postane Davis Cup, on donosi nešto drugačije, zar ne? Isto je s golfom i Ryder kupom. Ljudi to osjećaju. Vibracije su tu.
Biste li mogli biti trener u individualnom sportu?
– Ne vjerujem. Ulazak u temelje individue, doznati što ga motivira, me također uvelike zanima. ali ja sam odgojen u duhu momčadskog sporta i moja psihologija je izgrađena oko toga. Biti trener jednom sportašu bi me frustriralo. To je povezano s mojom edukacijom. U mom selu, igrali smo samo nogomet i košarku.
Daje li vam činjenica da ste bili profesionalni nogometaš, ali ne veliki igrač, više strpljenja kad je u pitanju ono što vaša momčad može ostvariti?
– To možete objasniti vezom s frustracijom igrača koji nije ostvario ono čemu je težio. Sve se moglo dogoditi, kako god da se moja igračka karijera razvijala, ja bih ostao u nogometu. Nogomet je za mene bio jasan izbor. Pomalo ludo jasno. Nekad, kad sam imao 24-25 godina pomislio sam: sranje, ako ne budem više mogao igrati nogomet, ubit ću se! Mislio sam: koja je svrha živjeti nakon toga?
Ozbiljno?
– Ozbiljno. Pokušavao sam dugo vremena shvatiti kako čovjek može biti toliko glup. Jednostavno zbog toga što sam odrastao u bar-restoranu koji je bio središte nogometnog kluba. Razgovarali smo samo o nogometu. Ljudi su od utorka ili srijede slagali momčad koja će igrati u nedjelju. Tek sam prohodao kako treba, a već sam ih pratio, slušao ih. I mislio sam: Wow, igrat će s njim na lijevom krilu, to će biti još jedna teška utakmica.
Jeste li se brzo uključili u rasprave?
– Oh, da. Kad sam imao 4 ili 5 godina počeo sam postajati svjestan stvari oko sebe, a počeo sam se uključivati s 9 ili 10. Živio sam u kulturi u kojoj sam, nesvjesno, mislio kako je nogomet najvažniji u životu, jer su ljudi oko mene pričali samo o tome.
Kako ste postali sigurniji, kako ste otklonili te sumnje kao igrač s 24-25 godina?
– Zapravo to se dogodilo postepeno. Kad sam imao 25-26 godina, otišao sam na konferenciju u Mullhouse s prijateljem koji je bio tehnički savjetnik. On mi je ponudio da učim za trenera. Polako je započeo proces transformacije. Onda mi je moj trener u Strasbourgu Max Hild rekao: ‘Dođi sa mnom u akademiju.’ Otišao sam tamo i postao njegov pomoćnik. On je brzo postao trener prve momčadi, tako da sam ja promoviran u direktora omladinske škole kad sam imao 30 godina. S 32 godine sam se posvetio tom poslu, prestao sam igrati. Nisam imao vremena postavljati si bilo kakva egzistencijalna pitanja. Ambicije su se uskladile s fizičkim mogućnostima. Nisam mogao zauvijek igrati nogomet.
Razmišljate li o kraju trenerske karijere? O novoj maloj smrti. Tek ste napunili 67.
– U potpunosti ignoriram to pitanje. Ja sam na neki način poput igrača od 34 godine koji još uvijek igra. Odigra lošu utakmicu i svi kažu: ‘Vrijeme ti je da objesiš kopačke o klin, prijatelju!’ Čak ne postavljam sebi ni pitanje što ću raditi nakon toga, jer će mi to biti veliki šok. Puno teže nego prelazak s igrača na trenera. Jer će to biti vrijeme prelaska s hiperaktivnosti na praznoću. Zbog toga odbijam i razmišljati o tom pitanju. Ja sam poput čovjeka koji nije daleko od svog cilja, koji ide dalje i ignorira zidove. Da vam kažem da imate još 24 sata života, biste li tijekom ta 24 sata razmišljali o oštrici koja će vam prerezati grlo ili biste pokušali ta 24 sata živjeti najbolje što možete? To je, zapravo, pitanje završetka života.
Jeste li inspirirani uspješnim primjerom Alexa Fergusona, koji je iznenada otišao u mirovinu sa 71 godinom, jer je to od njega zatražila njegova supruga, uznemirena nakon smrti sestre?
– Za mene je, na toj razini, Ferguson primjer. Prije svega, on je uvijek pronalazio načina za regenerirati se, evoluirati. Nije ostao zaleđen u uspjehu. To je njegova kvaliteta koju cijenim. On je znao kako konstantno pred sebe stavljati izazove. Čak i kad je to radio instinktivno. Ali on je imao i druge strasti. On voli konje, vino. On poznaje crno vino bolje od mene. Nedavno sam ga sreo i rekao mu: ‘Alex, zar ti ne nedostaje?’, a on je odgovorio: ‘Uopće ne’. Bio sam u isto vrijeme i razočaran i utješen. To je razlog za nadu.
Vi nemate drugih strasti?
– Ne. Odatle potječe moja tjeskoba. Ja nisam Ferguson. Ja nemam nikakvu zamjenu za nogomet i nisam zainteresiran za gledati u prošlost. Poput toga da pišem knjigu o onome što mi se događalo. Ja patim kad sretnem nekog bivšeg igrača i vidim da nije u potpunosti sretan. Biti predstavljan kao gospodin X., bivši igrač Arsenala, a ne kao ono što je danas, to boli. Biti ono što ste bili u prošlosti predstavlja patnju. Ja se nadam da u životu nakon nogometa mogu biti nešto drugo osim bivši menadžer Arsenala. Trenirati djecu. Biti koristan.
Zašto ne čuvate ništa iz svoje prošlosti?
– To me malo zabrinjava. Ako dođete kod mene u kuću, ne biste nikad pogodili da sam nogometni trener. Ako me pitate gdje je moja posljednja medalja za osvajača FA kupa, ne bih znao. Mislim da sam je dao klupskom liječniku ili ekonomu.
To je paradoksalno za menadžera kluba koji ima tako izražen osjećaj za povijest.
– Ja sam izuzetno zainteresiran za povijest drugih. Za svoju nisam baš toliko. Jer je ja poznajem i ako ne razmišljam o njoj to mi pomaže da zaboravim sve glupe stvari koje sam napravio. Tako izbjegavate osjećaj krivnje. Ja sam uvijek smatrao pomalo patetičnim kad ljudi obilaze vlastite muzeje i govore o svemu dobrome što su napravili u životu.
Tko će još, osim vas samoga, ostaviti trag o vašoj karijeri?
– Moj klub će to napraviti jako dobro. Mediji su danas tako dobro razvijeni da će oni ispričati priču o meni, čak i ako to ne bude nužno ‘moja priča’. Prava će vjerojatno biti puno interesantnija, jer puno stvari nije poznato. Moj je otac, na primjer, nekada skupljao sve što se pisalo o meni. Nekad sam se osjećao kao da ga izdajem. Jer ja uopće nisam zainteresiran za to. Možda će se to promijeniti. Tko zna, možda ću jednog dana pomisliti: prijatelju moj, vrijeme je stati i osvrnuti se na sve što se dogodilo.
Kako se osjećate zbog činjenice da ste još uvijek živi, a postoji vaša statua, kao i ona Thierrya Henrya i Sir Alexa Fergusona?
– Osjećam se malo nelagodno zbog toga. Volio bih se svakog dana boriti da uvjerim ljude da radim pristojan posao. U današnje vrijeme vrlo se brzo počnu postavljati pitanja o vama. Ono što se mijenja u našem poslu je da vas pohvale i priznanja koje skupljate ne mogu zaštititi. Moramo se boriti za poštovanje.
Je li modernom menadžeru teže uvjeriti ljude u svoje ideje nego pobjeđivati?
– Da biste pobjeđivali morate biti uvjerljivi. Društvo se promijenilo iz vertikalnosti u horizontalnost. U šezdesetim godinama, trener bi rekao ‘momci, to ćemo napraviti na ovaj način’ i nitko se ne bi tome suprotstavljao. Danas ih prvo morate uvjeriti. Igrači su bogati. Karakteristika bogatog čovjeka je da ga morate uvjeravati. Jer on ima status. Način razmišljanja. Ljudi su danas informirani. Stoga imaju mišljenje i smatraju da je njihovo mišljenje ispravno. Oni ne dijele nužno moje mišljenje, tako da ih moram uvjeriti.
Trebalo vam je neko vrijeme na početku rada u Arsenalu da uvjerite klub i navijače da slijede vaše principe.
– Arsenal je klub s tradicijom da se ne plaši inovacija.
Jer ste vi i David Dein, tada dopredsjednik Arsenala, ali prije svega vaš prijatelj, promijenili tradicije.
– Oni se nisu plašili slijediti me. To je bio uistinu čin hrabrosti .
Prije svega, dali su vam vremena. Već ste dvadeset godina na čelu Arsenala.
– Vrijeme je pravi luksuz. Ja sebe mogu pohvaliti zbog jedne stvari: uvijek sam tretirao Arsenal kao da pripada meni. Kritizirali su me zbog toga, jer ne trošim dovoljno novca, nisam dovoljno bezbrižan. Ja dajem sebi kredit zbog toga što sam imao hrabrosti primijeniti svoje ideje i boriti se za njih. Mogu razumjeti da se ljudi ne slažu s time. Ono na što ću biti jako ponosan na dan kad odem jeste da ostavljam dobru momčad, zdravu situaciju i klub sposoban ostvarivati velike rezultate u budućnosti. Za mene je konstantnost na najvišoj razini istinski znak velikog kluba. Real Madrid nije osvojio naslov 21 godinu prije dolaska Di Stefana 1953. godine, na kraju krajeva.
Danas u Real Madridu možete postati prvak, ali ipak dobiti otkaz…
– Oni su krenuli modernom stazom. Njima trebaju nova lica. Ovisni su o novinskim naslovima. Za mene je konstatnost u rezultatima ovisna o koheziji unutar kluba. Odbacivati odjednom sve cijelo vrijeme ima smisla samo ako imate neograničene prihode. Onda možete pobjeđivati. Ako ne, gotovi ste.
Govorite o konstatnosti i strpljenju. Kad ste bili trener Monaca, bili ste prilično eksplozivni.
– Sazrio sam. Otišao sam u Japan, naučio sam se kontrolirati. Imam hiperosjetljivost koju sam naučio kontrolirati. Zapravo sam počeo trenirati s 33 godine, a sad mi je 67. Imao sam vremena prilagoditi se kako bih preživio.
Bi li vam se zdravlje pogoršalo da niste?
– Ne. Ja sam uvijek bio spreman glupo plaćati cijenu svojim zdravljem, ali to je cijena preživljavanja u ovom poslu. Jer sam shvatio da bih mogao napraviti nepopravljivu štetu nakon utakmica.
Razdoblje u Japanu, gdje ste trenirali Nagoya Grampus Eight (1994. – 1996.) vas je uvelike promijenilo.
– Predsjednik kluba, Shoichiro Toyoda, mi je rekao da želi Nagoyu učiniti najvećim klubom u Japanu i na svijetu unutar 100 godina. To je na sjajan način uklonilo pritisak. Što znači gubitak, ako projicirate svoju sudbinu na cijelo stoljeće? Također sam smatrao tu ideju vrlo velikodušnom. Biti samo jedan kotačić u povijesti, dio pokreta koji je puno veći od vas. Biti dio nečega što je iznad vas. Nažalost, prečesto živimo s idejom da će svijet stati nakon nas. To nije humano. Nagoya nije napravila veliki napredak nakon što sam otišao. Ipak, prošlo je tek dvadeset godina. Zapravo, Toyoda se vratio na čelo kluba i s vremena na vrijeme zatraže od mene savjet. I dalje sam jako blizak s njima.
Ranije, dok ste se oblačili za snimanje fotografija, prisjetio sam se izjave Mircee Lucescua o vama: ‘Arsene je aristokrat. Njega ne vode vrijednosti radničke klase poput Alexa Fergusona ili agresivna priroda Josea Mourinha. On prije svega pokušava educirati.’ Prepoznajete li se u tom opisu?
– Ne poričem da sam prije svega edukator. Međutim, ne osjećam se uopće poput aristokrata. Da ste živjeli sa mnom, utovarali gnjojivo u kolica, shvatili biste. Ja pokušavam biti vjeran vrijednostima za koje vjerujem da su važne u životu i prenositi ih na druge. U trideset godina trenerskog rada nikad nisam davao injekcije svojim igračima kako bih ih učinio boljima. Nikad im nisam dao nijedan proizvod koji bi pomogao u popravljanju njihovih izvedbi na terenu. Ponosan sam na to. Igrao sam protiv mnogih momčadi koje nisu tako razmišljale.
Aristokracija može biti stanje misli, ne mora nužno biti naslijeđena.
– Ja ne poričem ono što drugi osjećaju, ali ja se osjećam poput djeteta iz Duttlenheima koje svaki dan ide trčati po livadama. Aristokratima su u Francuskoj sijekli glave. Ja pokušavam prenositi vrijednosti, ne krvno nasljedno pravo. Civilizacija koja ne poštuje svoje mrtve ili njihove vrijednosti je osuđena na propast.
Preciznije, u Engleskoj ste, a niste zadržali svoju farmersku odjeću. Uvijek ste besprijekorno obučeni na klupi na dan utakmice.
– To je zbog toga što se osjećam odgovorno za imidž koji nogomet ima i imidž koji želim dati svom klubu. A također, nogomet je slavlje. A tamo odakle ja dolazim, nedjeljom se svečano oblačimo. Svidjelo mi se kad sam došao u Englesku vidjeti da menadžeri nose odijela i kravate. Bilo je kao da govore: ‘Slušajte momci, naš cilj je proslavljati ovaj trenutak.’ I ja sam se tome priključio. Želio sam da se navijač probudi ujutro i kaže, Arsenal igra danas, uživat ću. Da navijač započne dan misleći kako će mu se nešto lijepo dogoditi. A da bi to napravili, veliki klubovi moraju imati ambiciju igrati spektakularno. Dijeliti sreću. Ne uspijevamo uvijek u tome.
Provesti lijep dan na Emiratesu nema puno poveznica s lijepim danom na Highburyu, zar ne?
– Očekivanja su porasla. Filozofska definicija sreće je uskladiti ono što želite s onim što imate. A ono što želite se mijenja čim to dobijete. Uvijek želite više. Uvijek želite bolje. Stoga je teško udovoljiti željama. Kao navijač Arsenala, kad momčad završi sezonu kao četvrta, kažete: ‘Hej, među prve četiri smo već dvadeset godina. Želimo osvojiti ligu!’ Oni ne brinu za to što su Manchester City ili Chelsea potrošili 300 ili 400 milijuna eura. Oni samo žele biti bolji od njih. Ali ako završite kao petnaesti dvije sezone zaredom, onda će biti sretni i ako završite kao četvrti nakon toga.
Nisu samo navijači nestrpljivi. Čak je i Thierry Henry rekao za Sky Sports: Arsenal mora osvojiti titulu ove sezone.
– ‘Mora’ je riječ kora se može iskoristiti samo za smrt. Svi moramo umrijeti jednog dana. Ja u životu preferiram koristiti ‘želim’ umjesto ‘moram’. Željeti više nego morati. Ako mi kažete da moram izaći vani večeras, ja neću toliko željeti izaći. Ako mi kažete +želite li izaći?’, reći ću ‘da, želim!’ To je ljubav prema životu. Moraš, moraš… ja ništa ne moram!
Ipiak, tako se barem sada govori…
– Za mene je ljepota sporta u tome što svi žele pobijediti, ali samo jedan će biti pobjednik. Ako postavite dvadeset milijardera na čelo dvadeset engleskih klubova, samo će jedan biti prvak, a ostalih devetnaest će biti razočarani. Moj djed je znao govoriti ‘Ne razumijem, na 100 metara, jedan trči 10.1 sekundu, a drugi 10.2 sekunde. Obojica su vrlo brzi. U čemu je smisao?’ Mi danas glorificiramo onog koji trči 10.1 sekundu, a kažemo da je onaj koji trči 10.2 sekunde spor. Ali obojica su vrlo brzi. To je opasno za sport. Ušli smo u eru u kojoj glorificiramo pobjednika, a ne gledamo načine i metode kojima je došao do pobjede. A deset godina kasnije shvatimo da je taj lik bio varalica. A tijekom tog razdoblja je onaj koji je stigao drugi patio. On nije dobio priznanje. A uz sve ono što se govori o njima… mogu biti vrlo nesretni.
Inzistirate na tome da igrate fair, jeste li pravi Englez u tom smislu?
– Nisam uvijek inzistirao na fair igri. U svakom od nas postoji želja za pobjedom i mržnja prema uspjehu. Bilo mi je vrlo teško biti fair, zbog moje averzije prema porazu. Kad već to spominjemo, ja sam i dalje jedini menadžer koji je osvojio Premier ligu bez ijednog poraza. Ali Englezi imaju nešto više kad se radi o fair playu. Pogledajte ragbi momčad, izbačeni su u grupnoj fazi na domaćem terenu, ali su pljeskali Australcima na terenu. To zaslužuje poštovanje! Znate koliko pate, koliko su poniženi. To je dobro za imidž sporta. Ono u čemu sam uživao kod sumo hrvanja u Japanu jeste to što pobjednik nikad na kraju nije slavio, kako ne bi ponizio protivnika. Ja jako patim u porazu. Kad vidim ponašanje i ekscese u nekim državama, mislim da su vrijednosti koje se poštuju u Japanu i Engleskoj izvanredne.
Na koji ste vi način postali Englez?
– Ovo je zemlja sa srcem, ne plaši se emocija. Na Engleskom, ljudi će reći ‘I love it!’ Mi zagađujemo svoje emocije zbog svog kartezijskog duha. Mi ne znamo kako voljeti bez granica. Mi volimo PSG, ali… Englezi znaju kako se izgubiti u emocijama.
Mnogi bivši topnici su ostali u Engleskoj nakon svoje igračke karijere, ljudi poput Piresa, Vieire ili Henrya. Hoćete li vi zauvijek ostati Londonac?
– Još nisam odlučio. Jedna stvar je sigurna: moja veza s Arsenalom će ostati dok sam živ. Imao sam prilike koje sam uvijek odbijao. Ne vidim se kao menadžer nigdje drugdje.
Jeste li sigurni?
– Gotovo da jesam (smijeh). Ako mi sutra ujutro Arsenal kaže zbogom i hvala, ne mogu se zakleti da neću nastaviti raditi, živjeti svoju strast. Ali vjerojatno to neće biti u Engleskoj.
Obrazovanje radije nego treniranje?
– Ne želim da želja za obrazovanjem bude suprotna želji za pobjeđivanjem. To čini edukatora da zvuči kao idiot. Pristup svakog menadžera mora biti takav da educira. Jedna od ljepota našeg posla je u moći da utječe na pozitivan način na tijek života čovjeka. Vi i ja smo imali tu sreću da sretnemo ljude koji su vjerovali u nas i vodili nas prema naprijed. Ulice su prepune talentiranih ljudi koji nisu imali tu sreću da nađu nekoga tko će imati povjerenja u njih. Ja mogu biti taj koji daje priliku.
A kad se na utakmici sretnete s menadžerom kojemu je važan samo rezultat, a ne ništa drugo…
– Uvijek su me nazivali naivnim na toj razini. U svakom slučaju, postoji samo jedan način na koji možete živjeti svoj život. Morate promovirati vrijednosti za koje vi smatrate da su važne. Ako ih ja ne poštujem, bio bih nesretan. U svakom slučaju, uvijek sam bio čovjek koji je u potpunosti posvećen svom cilju. Sa svojim dobrim i lošim stranama.
Kad biste morali izabrati jedan trenutak iz svoje karijere, koji bi to bio?
– Dolazak u London s potpunim skepticizmom. Moj prvi ligaški naslov, moja prva dvostruka titula. Prelazak s ‘Arsene Tko?’ na onoga koji je postao pionir. Biti prvi nebritanski menadžer koji je uspio u Engleskoj.
A što vas boli?
– Kad vas nakon svakog poraza preispituju, unatoč konstantnosti koju ste uložili u rad na najvišoj razini. Reakcije, ‘odbacite odmah sve’. Morate pronaći balans između svojih mazohističkih mogućnosti da izdržite sve kroz što prolazite i zadovoljstva ostvarenja. Danas, moje mazohističke sposobnosti moraju biti veće kako bih mogao izraziti svoju strast. Dosegnuo sam tu razinu. Radim brojne stvari zbog kojih patim.
Je li to razlog zbog kojeg izbjegavate medije?
– Naravno. Znate li nekoga tko se probudi ujutro i kaže ‘Hej, volio bih primiti pedeset šamara’?