Prije okoprilike 19 godina, rodilo se jedno sasvim obično dijete, normalne kilaže, normalne visine, lijep na mamu, ružan na tatu.
U početku je svog života radio što i druge bebe, plakao, vrištao, smijao se, ma sve emocije i svaka grimasa na tome licu je bila uzrok događaja oko njega.
Plačljiva beba je polako odrasla u nestašnog dječaćića. Volio je automobile, Beyblade, potezati cure za kosu, podapinjati drugim dječacima, ali i dalje nije htio blizu lopte. Nije mu se previše dopadala.
Roditelji su se pitali što nije u redu s njim (ma nisu, ali radi zanimljivosti i stvaranja napetosti reći ću da jesu, to vam je kao kad jedete mahune i onda uzmete soka da vam lakše prođe); dječak je imao jedno 7-8 dresova i original loptu, ali ta lopta ga nije toliko privlačila.
Odjednom, dječak je pred završetkom vrtića pukao za nogometom. Nije tad imao ni kompjuter, ni mobitel, ni internet. Balun, branke od dva kamena su postale njegova svakodnevnica.
U sred ljetne žege u 14 sati je znao otići na igralište i ne vratiti se do 21 navečer. Počele su se skupljati sličice, kupovati "falš-dresovi" od Reala, Milana, Barcelone, samo si od svog voljenog kluba i reprezentacije imao originalni dres. Ja osobno neću nikada zaboraviti dres Hrvatske iz 2004., toliko mi je bio drag da sam ga nosio i u 5. razredu kad sam ga već prerastao.
Svi koji kažu da nisu tad počeli, lažu, ali ja sam također počeo kao i većina igrati kladionicu u osnovnoj školi. Koliko sam tada upoznao klubova i nagledao se utakmica. Strašno je to bilo koliko sam ljudi i sadašnjih dugogodišnjih prijatelja upoznao preko ljubavi za nogometom.
Sada malo stariji sam nogomet počeo pratiti u toliko sfera da mi je nogomet postao i više od sporedne stvari. Plakanje, vrištanje, osmijeh, sreća, tuga i veselje, sve su to emocije koje izaziva nogomet u meni.
Sada sam izašao iz trećeg lica u opisivanje sebe jer zbilja ne znam što bi radio bez njega. Ne prođe dan da ne otvorim aplikaciju da vidim tko igra. Ne prođe dan da ne pročitam par tekstova s portala vezano za nogomet. Ne prođe dan da ne primjetim šal voljenog kluba koji visi u hodniku i čeka sljedeću utakmicu.
Jednostavno, nogomet je u ovim teškim vremenima jedna od rijetkih stvar u kojoj možeš istinski uživati i odvratiti stvari, barem na malo, od životnih problema.
Nogomet je dio nas, bez obzira na nacionalnost, religiju, boju kože, političku pripadnost; svi sebe vidimo u tom nogometu.