U zadnjih 20-ak godina, nogomet se totalno globalizirao i danas gotovo svaki prosječni navijač može otići u kafić ili pak doma na TV-u, pa i putem streama na svome računalu pogledati bilo koju utakmicu koja ga zanima.
Žešći fanatici će naravno otići na stadion i podržavati svoj klub, no da li je to zapravo zabavno?
Meni definitivno nije zabavno gledati Liverpool kako gubi protiv Crystal Palacea ili mučno gledanje Hajdukovih proljeća proteklih sezona gdje bi mi došlo da porazbijam sve oko sebe.
Definitivno mi nije bilo zabavno ostati sjediti u suzama 20 minuta nakon ispadanja od Maccabija na jedanaesterce.
Jedni su uvijek pobjednici, a ostali gubitnici. Neki uopće ne dožive da njihov klub osvoji ikakav trofej. Navijači svoj klub prate iz isključivo ovog razloga – u njemu pronalaze sebe. To je zajedništvo ljudi bez obzira na nacionalnost, boju kože, religiju, svi vidimo sebe u nogometu.
Ne mogu reći da je zabavno, ali evo Leicester je nakon više od 100 godina postojanja osvojio Premier League. To je bio njihov trenutak sreće i ispunjenja. Nešto što nikada nisu doživjeli. Sada je naravno polako uslijedilo i razočarenje, ali oni su nešto postigli i uvijek će se rado prisjećati tog trenutka.
Evo, ja se dan danas sjećam gola Vukušića Andrelectu u 95. minuti. Cijeli trenutak. Svaki detalj.
Taj osjećaj, neku upečatljivu memoriju ima svaki navijač sa svojim klubom. Jednostavno se odjednom stvori trenutak koji obriše sva razočaranja. Samo jedna ključna i važna pobjeda, gol ili čak trofej obriše sva očajavanja. Taj osjećaj koji je jednostavno neopisiv i samo ga želiš još jednom doživjeti.
Ljubav prema svome klubu je ono što te uvijek tjera da se svakog vikenda vraćaš. To je jednostavno strast koja postane dio tebe i to je ono zabavno, to je ona čar koja te čini navijačem.