Hrvatski je reprezentativac Ivan Rakitić za Players Tribune, u tekstu pod naslovom „The Best Shirt in the World“ otvorio dušu i ispričao do sad nepoznate detalje svog djetinjstva, ali i pozadinu sudbonosne odluke da zaigra za hrvatsku reprezentaciju.
Spavali u hrvatskim dresovima
„Kod kuće smo pričali hrvatski, a i u našem gradu u Švicarskoj bilo je puno Hrvata. No Hrvatska je i dalje bila nešto daleko. Moji su roditelji Hrvatsku napustili početkom rata i nikad se nisu vratili. Brat Dejan i ja rođeni smo u Švicarskoj, a Hrvatska koju smo poznavali bila je ona s TV-a i fotografija koje su nam roditelji pokazali.“, započeo je Rakitić te se osvrnuo na bolan trenutak spoznaje ratnih zbivanja na Balkanu:
„Kao djeci bilo nam je teško shvatiti što se to točno događa. Razumljivo, roditelji mi nikad nisu pričali o ratu, ali se sjećam kako su plakali razgovarajući na telefon s nekim iz Hrvatske. Mi smo imali sreće, bili smo daleko od svega toga pa nismo ni vidjeli što se zapravo događalo. Ipak, puno je prijatelja i obitelji ostalo u Hrvatskoj, a moji su roditelji izgubili puno bliskih ljudi. Sjećam se, imao sam tek četiri ili pet godina kad sam na TV-u vidio vijesti. Vidio sam fotografije i snimke rata i ležeći u krevetu pomislio sam kako je ovo to nemoguće, kako se to može događati?“
Raketa će zauvijek pamtiti trenutak kad otac njemu i bratu nabavio hrvatske dresove:
„Kad je tata uzeo nož i otvorio taj paket i izvukao dva hrvatska dresa za mog brata i mene, bilo je jako emotivno. Spavali smo u tim dresovima, nosili smo ih idući dan u školu. I dan poslije. Nismo ih htjeli skinuti. Bili su nam posebno dragi.“
Kako je odrastao i napredovao u nogometnom smislu, Rakitić je polako dobivao priliku u mlađim kategorijama švicarske reprezentacije:
„Kad sam tek počeo igrati, nosio sam dres svoje druge domovine, Švicarske. Rođen sam i odrastao u Švicarskoj, išao sam tamo u školu, moji prijatelji su bili Švicarci… Bio sam jako ponosan što sam nosio dres Švicarske u mlađim kategorijama, no moje je srce ipak pripadalo Hrvatskoj. Oduvijek.“
Rakitić se sjeća i slavne 1998. i nastupa Hrvatske na SP:
„To SP brat i ja smo gledali kod kuće s tatom u svojim dresovima. Sjećam se da nismo smjeli pričati, bilo je jedino važno pratiti što se događa na TV-u. Pitajte bilo kojeg Hrvata i sjetit će se četvrtfinala protiv Njemačke. Tata je bio lud za nogometom, a kao mlađi ga je i igrao. Često mi se čini da trenutno živim i svoj i njegov san. Nogomet i Hrvatska mu znače doista jako puno.“
Poziv koji se ne odbija
Prije deset godina, izaslanstvo HNS-a, je došlo gledati Rakitićeve nastupe za Basel. Iako nikad nije mislio da će igrati za ikoju drugu reprezentaciju osim Švicarsku, poziv Slavena Bilića nije mogao odbiti:
„Prije svega, biti u istoj sobi sa Slavenom je bio doživljaj! Bio je moj heroj. Ni u jednom trenu nije stavljao pritisak na mene, samo mi je izložio svoje planove i želju da budem dio njegove reprezentacije. Kad je rekao da pođem s njim i zaigram za svoj domovinu mislio sam si: tu sam, idem s tobom!“
Za Slavena Bilića Ivan ima samo riječi pohvale:
„Napunio me samopouzdanjem. On je jedan od najvažnijih ljudi u mojoj karijeri. I to ne samo kao trener, već i kao osoba. Drugačiji je, poseban. On je čovjek za kojeg odmah želite igrati, i opet, i opet, i opet… Uvijek će iz vas izvući ono najbolje. Znao sam pomisliti: Je*ote, ovaj čovjek će dati sve za mene.“
Naravno, odluka o ostavljanju Švicarske i prelasku među Vatrene nije bila laka. Razum je podsjećao na sve ljude u Švicarskoj kojima duguje zahvalnost, no srce je reklo svoje. U roku od nekoliko minuta Rakitić je obavio dva bitna razgovora. Prvi je nazvao švicarskog izbornika, a odmah nakon toga Slavena Bilića.
„Nakon što sam rekao Slavenu: ‘s vama sam, želim biti dio toga’, on mi je odvratio: svi će ljudi u Hrvatskoj biti ponosni što si s nama, nemoj razmišljati ni o čemu drugom, samo uživaj u nogometu.”
Cijelo to vrijeme, Raketin je otac nestrpljivo čekao pred vratima sobe:
„Kad sam napokon otvorio vrata, otac je samo stao i gledao me. Nisam mu rekao što sam odlučio, ali on je rekao da će me podržati što god ja želim. Malo sam se našalio s njim i prvo sam mu rekao da nastavljam igrati za Švicarsku. Reagirao je s: oh… OK, dobro… Tad sam se počeo smijati: ne, ne tata, igrat ću za Hrvatsku! Suze su mu počele puniti oči i zaplakao je. Kad god dođem igrati za Hrvatsku, sjetim se tate i tog trenutka. Znam da bi on volio biti na mom mjestu, znam i da bi toliki Hrvati to htjeli. Nema riječi da se to opiše.“
Svaki novi nastup za Hrvatsku, za Rakitića je poseban:
„Ljudi iz Hrvatske su posebni. Kad sam s momčadi pred navijačima, poželim da utakmica nikad ne završi! Jednostavno želim zagrliti sve njih. Ne želim otići, želim svaki dan igrati pred njima. Puno sam stariji nego onaj dan kad sam prvi put obukao hrvatski dres, ali ga i dalje ne želim svući.“
Na kraju, Ivan se osvrnuo na svoje svije najveće navijačice:
„Kao što znate, žena mi je Španjolka i odgajamo dvije kćeri u Barceloni. Moje su djevojčice moje najveće navijačice, definitivno. Prije početka SP-a imao sam posebnu narudžbu – došao sam kući s paketom za njih dvije. Dobile su dva nova hrvatska dresa! Kažu mi da ga nikad neće skidati. I ja ih razumijem, znam kako se osjećaju.“